Prijeđi na sadržaj

Wikipedija:Izabrani članci/2014.

Izvor: Wikipedija

Izabrani članci/1, 2014.

Hrvatsko proljeće bio je kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze. Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Nazvan od polititičkih protivnika i masovni pokret (MASPOK), hrvatsko proljeće je u užem smislu trajao od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971. U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu. Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama. Obračun s Hrvatima rezultirao je t.zv. "hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske. ...


{{Izabrani članci/1, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/2, 2014.

Rijeka
Rijeka

Rijeka (dijalektalno Rika, Reka) najveća je hrvatska luka, treći po veličini grad u Hrvatskoj te administrativno središte Primorsko-goranske županije. Grad Rijeka s okolicom (bivša općina Rijeka - Kastav, Viškovo, Grobnik, Kostrena, Bakar, Kraljevica, Klana) ima 191.641 stanovnika. Rijeka se nalazi na zapadu Hrvatske, 131 km jugozapadno od glavnog grada Zagreba, na sjevernoj obali Riječkog zaljeva (14° 26' istočne zemljopisne dužine 45° 21' sjeverne zemljopisne širine), kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora. Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u mikroregiji Vinodola Hrvatskog primorja. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu kako se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži iznosi pedesetak kilometara, što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.

Grad se još u 19. stoljeću zbog svog idealnog zemljopisnog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu, razvio u jednu od najvećih srednjoeuropskih luka i moćno industrijsko središte. Rijeka je bila značajna i kao jedno od najvažnijih financijskih središta bivše Jugoslavije. Početkom devedesetih dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lučkog prometa pa se u novom mileniju Rijeka počinje okretati razvoju turizma i uslužnog sektora. ...


{{Izabrani članci/2, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/3, 2014.

Sušica ili tuberkuloza (skraćeno: TBC) je česta i u mnogim slučajevima smrtonosna zarazna bolest. Bolest uzrokuju razni sojevi mikobakterija, obično Mycobacterium tuberculosis. Tuberkuloza tipično zahvaća pluća, no može zahvatiti i druge dijelove tijela. Prenosi se kapljičnim putem, zrakom, kada bolesnici s aktivnim oblikom TBC kašlju, kišu ili pljuju. U većini slučajeva, bolest je asimptomatska i latentna, ali u jednom od oko deset slučajeva napreduje u aktivnu bolest. Neliječena tuberkuloza dovodi do smrti u više od 50% bolesnika.

Klasični simptomi aktivne TBC infekcije su kronični kašalj s hemoptizom (krvavi iskašljaj), vrućicom, noćnim znojenjem i mršavljenjem. (TBC se naziva i “sušicom” jer bolesnici gube tjelesnu masu, kao da se suše.) Infekcija drugih organa izaziva niz različitih simptoma. Medicinska dijagnoza aktivne TBC postavlja se na osnovi radiološkog nalaza (obično rentgenske slike pluća), mikroskopske pretrage tjelesnih tekućina i mikrobiološkog uzgoja uzročnika u kulturi. Dijagnoza latentne TBC se zasniva na Mantouxovom testu i pretragama krvi. Liječenje tuberkuloze nije jednostavno, i sastoji se od dugotrajne primjene brojnih antibiotika. Osobe s kojima bolesnik dolazi u dodir također se podvrgavaju probiru i ako je to potrebno, liječenju. U slučajevima tuberkuloze otporne na više lijekova sve veći problem predstavlja otpornost na antibiotike. Kako bi se TBC spriječila, treba provoditi probir stanovništva na bolest i cijepljenje s bacilom Calmette–Guérin (BCG) cjepivom.

Stručnjaci smatraju da je trećina svjetskog stanovništva zaražena s M. tuberculosis, a da svake sekunde dolazi do novog slučaja infekcije. Procjenjuje se da je 2007. širom svijeta bilo 3,7 milijuna aktivnih slučajeva bolesti. U 2010. je procijenjena pojava od 8,8 milijuna novih slučajeva, te 1,5 milijuna s ovom bolešću povezanih smrtnih slučajeva, najviše u zemljama u razvoju. Apsolutni broj oboljelih od tuberkuloze od 2006. opada, a broj novih slučajeva je u padu od 2002. Tuberkuloza je širom svijeta nejednako učestala. Oko 80% stanovništva u mnogim azijskim i afričkim zemljama pokazuje pozitivnu reakciju na tuberkulinski test, dok taj postotak u Sjedinjenim Državama iznosi 5-10%. U zemljama u razvoju više osoba obolijeva od tuberkuloze zbog oslabljenog imunosnog sustava. U tipičnim slučajevima, to su osobe zaražene HIV-om i oboljele od AIDS-a. ...


{{Izabrani članci/3, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/4, 2014.

Kuiperov pojas, ponekad nazivan i Edgeworth–Kuiperov pojas, područje Sunčevog sustava nakon planeta koje se proteže od Neptunove orbite (na 30 AJ) do otprilike 50 AJ od Sunca. Iako sličan asteroidnom pojasu, značajno je veći od njega - 20 puta širi te 20 do 200 puta masivniji. Kao i asteroidni pojas, uglavnom se sastoji od manjih nebeskih tijela, ostataka iz vremena formiranja Sunčevog sustava. Dok je većina asteroida sastavljena uglavnom od stijena i metala, većina objekata Kuiperovog pojasa građena je od zaleđenih hlapljivih spojeva (koji se nazivaju "ledovima"), poput metana, amonijaka i vode. Klasični pojas dom je barem trima patuljastim planetima: Plutonu, Haumei i Makemakeu. Za neke od mjeseca sunčevog sustava, poput Neptunovog Tritona i saturnove Febe, vjeruje se da potječu iz pojasa.

Od otkrića pojasa 1992., broj poznatih objekata Kuiperovog pojasa (KBO) povećao se na više od tisuću dok se broj objekata s promjerom većim od 100 km procjenjuje na više od 100.000. Kuiperov pojas isprva se smatrao glavnim izvorištem periodičnih kometa, onih čija orbita traje manje od 200 godina. Međutim, istraživanja nakon sredine 1990-ih pokazala su da je klasični pojas dinamički stabilan, te da je pravi izvor kometa raspšeni disk, dinamički aktivno područje koje je nastalo gibanjem Neptuna prije 4,5 milijardi godina; objekti raspršenog pojasa poput Eris imaju izraženo ekscentrične orbite koje ih odvedu na udaljenosti i do 100 AJ od Sunca.

Kuiperov pojas ne bi se smio miješati s pretpostavljenim Oortovim oblakom, koji je tisuću puta udaljeniji. Objekti unutar Kuiperovog pojasa, zajedno s članovima raspršenog diska i potencijalnog Hillsovog oblaka ili Oortovog oblaka, kolektivno se nazivaju trans-Neptunskim objektima (TNO, eng. trans-Neptunian objects).

Pluton je najveći poznat član Kuiperovog pojasa, te drugi najveći poznati TNO, nakon Eris u raspršenom disku. Prvotno smatran planetom, Plutonov status kao dijela Kuiperovog pojasa doveo je do reklasificiranja u "patuljasti planet" 2006. godine. Građom je sličan mnogim drugim objektima u pojasu te mu je orbitalni period karakteristična za klasu KBO-a poznatih kao "plutinoi" koji dijele istu 2:3 rezonanciju s Neptunom. ...


{{Izabrani članci/4, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/5, 2014.

Veliki Lebowski (eng. The Big Lebowski), komedija je braće Coen iz 1998. godine. Film opisuje nekoliko dana u životu Jeffreyja "Dudea" Lebowskog (Jeff Bridges), nezaposlenog kalifornijskog zabušanta nakon što ga zamijene za milijunaša istog imena. Iako Veliki Lebowski nije izravno temeljen na romanu The Big Sleep Raymonda Chandlera, Joel Coen je izjavio: "Htjeli smo raditi po Chandlerovoj priči - kako se ona razvija epizodno i govori o likovima koji pokušavaju riješiti misteriju. No, htjeli smo i beznadno složenu radnju koja je na kraju krajeva nevažna."

Dude je uglavnom inspiriran Jeffom Dowdom, članom anti-vijetnamske organizacije iz Seattlea, i prijatelju braće Coen, Peteu Exlineu, veteranu Vijetnamskog rata. Walter (John Goodman), Dudeov najbolji prijatelj, temeljen je na Exlineovu dobrom prijatelju Lewu Abernathyju, te na Johnu Miliusu, koji je također bio veteran te redatelj. Originalnu glazbu skladao je Carter Burwell, veteran svih Coenovih filmova. T-Bone Burnett, koji je radio s Coenovima na Tko je ovdje lud? (te poslije na Gangsterskoj petorci), potpisan je kao glazbeni bibliograf.

Veliki Lebowski nije dobro prošao u kinima, zaradivši samo 17 milijuna dolara u Americi, s budžetom od 15 milijuna. No, zato su kritike bile pozitivne. Film, poznat po svojim svojstvenim likovima, nadrealnim sekvencama snova, nekonvencionalnom dijalogu i eklektičnom soundtracku, postao je kultni klasik te prozvan "prvim kultnim filmom internetske ere". Obožavatelji filma organizirali su Lebowski Fest, festival koji je započeo 2002. godine u Louisvilleu u Kentuckyju, a od tada se proširio na nekoliko gradova....


{{Izabrani članci/5, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/6, 2014.

Frano Supilo
Frano Supilo
Frano Supilo bio je hrvatski novinar, političar i publicist. Izabran je u vodstvo Stranke prava 1895. godine. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka i zagovara „domovinašku“ struju. Pokrenuo je časopis Crvena Hrvatska i bio njegov glavni urednik do 1899. godine. U njemu je razvijao političku ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i ubrzo uz Antu Trumbića postaje najistaknutiji predstavnik dalmatinskog liberalnog pravaštva.

Jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke i Zadarske rezolucije. Zajedno sa Svetozarom Pribićevićem 1905. osniva Hrvatsko-srpsku koaliciju koja sljedeće godine pobjeđuje na izborima te je Supilo izabran u Hrvatski sabor. Iz stranke je istupio 1909. zbog neslaganja s oportunističkim vodstvom. Zbog sukoba s centralističkim koncepcijama većine, 1916. napušta Jugoslavenski odbor i samostalno nastavlja akciju za oslobođenje i ujedinjenje južnoslavenskih naroda na federalističkoj osnovi.

Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije 1905. godine (zapravo je njezin idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast....


{{Izabrani članci/6, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/7, 2014.

Blaženi Ivan Merz
Blaženi Ivan Merz
Blaženi Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. - Zagreb, 10. svibnja 1928.), istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja, kako ga je Papa Ivan Pavao II. nazvao u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994., prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u našem narodu.

Ivan Merz je rođen 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci. Ivanov otac bio je katolik po tradiciji, ali ne i praktičan katolik, a majka mu je bila židovskog podrijetla. Kao jedinca od najranijih dana okruživala ga je velika roditeljska ljubav. Imao je bezbrižno i sretno djetinjstvo i mladost. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj, ali bez posebne kršćanske podloge. Rastao je u liberalnoj sredini. Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati već pod konac gimnazije, bio je zaslužan njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković. Preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Bio mu je pravi vodič kroz mladost. Već u zreloj dobi, Ivan je o njemu zapisao: "Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost."

U veljači 1916. polazi Ivan u vojsku i nakon oficirskog tečaja poslan je na talijansku frontu gdje ostaje do konca rata. Kako je proživljavao rat i njegove strahote, najbolje se vidi iz dnevnika koji je uspio voditi i na fronti. Po završetku rata Ivan nastavlja studij u Beču. Aktivan je član društva "Hrvatska" koje okuplja hrvatske katoličke studente u Beču pripremajući ih za njihov apostolski rad u domovini. Posredstvom isusovca oca Miroslava Vanina dobiva Ivan stipendiju iz Francuske i s još dvojicom kolega polazi u jesen 1920. u Pariz gdje kroz dvije godine nastavlja studij književnosti na Sorboni i Katoličkom Institutu. Nakon završenog studija književnosti u Parizu Ivan se vraća u domovinu u ljetu 1922. Još iste jeseni dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. To će mu biti zanimanje do konca zemaljskog života. Sljedeće godine 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike.

...


{{Izabrani članci/7, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/8, 2014.

Park prirode Biokovo
Park prirode Biokovo
Park prirode Biokovo je jedan od 11 parkova prirode u Republici Hrvatskoj i obuhvaća istoimeni planinski masiv Biokovo. Parkom prirode proglašen je 1981. godine, s površinom od 195,5 km2. Park se administrativno nalazi u Splitsko-dalmatinskoj županiji i obuhvaćaju ga općine Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje i Šestanovac. Najviši vrh parka Sveti Jure s 1762 metra nadmorske visine ujedno je i najviši vrh planine Biokovo te treći najviši vrh u Hrvatskoj.

U sastavu Parka nalazi se Botanički vrt Kotišina, koji je utemeljio dr. fra Jure Radić, te zidine velikog Kaštela.

Granica parka prirode ide cestom od prijevoja Dubci na Jadranskoj magistrali do Novaka, zatim podnožjem strmca do zaseoka Bartulovići, putem do sela Topići i sjeverno od kamenoloma do starog sela Bast, preko Smokvine na izvor Jablan, nadalje putem od zaseoka Žlib-Veliko brdo do sela Makar i ispod strmca sela Kotišina, do zaseoka Potpeć-Tučepi, zatim podnožjem strmca do ruba šume Staza, pa sjevernim rubom šume do vrgoračke ceste i nadalje vrgoračkom cestom do Gornjih Igrana, pa cestom do Kozice, zatim na sjeverozapad cestom do Zagvozda, gdje skreće put prema Dedićima i Lončarima do kapele Sv. Stjepana, pa na kotu 306, zatim na zaselak Čikeš, preko kote Sedlača (278) na kote Strigovo (398) i Kula (382), te ravnom linijom na početnu točku prijevoja Dubci.

Za zaštitu i održavanje parka, 1998. godine je osnovana Javna ustanova Park prirode Biokovo. Godišnje planinu posjeti oko 50.000 turista.

...


{{Izabrani članci/8, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/9, 2014.

Ustav Republike Hrvatske br 1
Ustav Republike Hrvatske br 1
Ustav Republike Hrvatske jedinstveni je opći pravni akt s najvišom pravnom snagom u Republici Hrvatskoj u kojem je sadržan pretežit broj ustavnopravnih normi. Donio ga je Hrvatski sabor 22. prosinca 1990., pa ga se naziva Božićnim Ustavom. Sadrži 147 članaka u IX dijelova, te prema tome i prema duljini teksta spada u kraće europske ustave.

Izvorni tekst Ustava imao je 142 članka u IX dijelova. Prva izmjena Ustava dogodila se 18. prosinca 1997. Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske. Važna revizija Ustava dogodila se i 9. studenog 2000. Nove izmjene uslijedile su u ožujku 2001., nakon čega je objavljen pročišćeni tekst Ustava te manje ispravke. Zadnji put je mijenjan 11. prosinca 2013. amandmanom na članak 61. kojim je određeno da je brak životna zajednica muškarca i žene.

Ustav Republike Hrvatske započinje Izvorišnim osnovama koje ujedno imaju i značenje preambule. Naime, Izvorišne osnove u Ustavu više su od uobičajenog ustavnog proslova, te iako imaju deklaratorni značaj, ustavnopravna teorija daje im jednaku važnost kao i svim drugim dijelovima Ustava. Rasprava o vrijednosti preambule kao konstitutivnog djela Ustava razriješena je stajalištem prof. Sokola: "Preambula je dio ustava, ona je u cjelini zajedno s normativnim djelom ustava- ustav. Ako se promatra sadržajni odnos preambule i normativnog djela, odnosno Ustava redigiranog po članovima onda je preambula temelj Ustava". U prilog sažetijoj verziji Izvorišnih osnova u odnosu na usvojenu izjasnili su se npr. Savka Dabčević-Kučar (smatrala je da je tako predložena verzija "predidaktička, prepovijesna, neadekvatna jednoj preambuli Ustava"), Veljko Mratović (smatrajući da je sažetija verzija Izvorišnih osnova "u skladu sa uobičajenim načinom formuliranja preambule") kao i mnogi drugi (Željko Olujić, Zvonimir Šeparović, Eugen Pusić...)....


{{Izabrani članci/9, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/10, 2014.

Ustav Republike Hrvatske br 1
Ustav Republike Hrvatske br 1
Banovina Hrvatska je bila kratkotrajna autonomna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije. Njen nastanak je rezultat suradnje hrvatskih političkih vođa s vođama Srba Prečana i prinudnog napuštanja koncepta centralizma od strane srbijanskih političara i dvora. Stvorena je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka, uz sudjelovanje predstavnika prečanske Samostalne demokratske stranke (koja sa HSS-om činila Seljačko-demokratsku koaliciju) i uz podršku regenta kneza Pavla Karađorđevića. Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. Poznata je kao "mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja".

Hrvatskoj je utvrđen teritorij te njezine ovlasti, koje su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, prosvjetu, unutarnju upravu, a kasnije i sudstvo i oružništvo. Banovina je imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Po prvi put još od Srednjeg vijeka, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti.

Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije na federativnim načelima, ali je u samom začetku došlo do iskazivanja nepomirljivih suprotnosti između Mačeka i srbijanskih političara glede postupaka za nastavak promjena i broja budućih federalnih jedinica....


{{Izabrani članci/10, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/11, 2014.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónorság; njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njen je službeni naziv bio Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili neslužbenije Trojednica. Nastala je 1868. nagodbom s Ugarskom, kojom je Trojednica definirana kao politički narod sa zasebnim pripadajućim teritorijem, koji s Ugarskom stupa u državnu zajednicu. Iako su Hrvatska i Slavonija fizički bile odvojene od Dalmacije, ona je pravno uvijek bila sastavni dio Trojedne Kraljevine, koja ju je zato i nosila u svom imenu, naslovu bana i grbu. Zemljom su u autonomnim poslovima upravljali Vlada, Ban i Sabor. 29. listopada 1918., prilikom raspada Monarhije, Kraljevina je proglasila nezavisnost i istovremeno stupila u novoosnovanu Državu SHS. Hrvatska je tijekom 19. stoljeća nazivana različitim imenima. Naziv Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, kako se po nagodbi Hrvatska službeno zvala, poglavito se koristio u Hrvatskoj. U Mađarskoj se izraz "kraljevina" redovito izostavljao iz naziva koji je najčešće glasio Hrvatska i Slavonija ili Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Kada se pak, radilo o ispravama koje je izdavao bečki Dvor, tada je redoslijed bio Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Naime, po naputku kancelara Beusta Dalmacija se trebala spominjati na prvomu mjestu kako bi ju se razlikovalo od Hrvatske i Slavonije, te na taj način moglo lakše pripojiti Austriji....


{{Izabrani članci/11, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/12, 2014.

Crohnova bolest poznata i pod imenom Crohnov sindrom, regionalni enteritis i segmentalni ileitis spada u tzv. idiopatske upalne bolesti crijeva, a može zahvatiti bilo koji dio probavnog sustava od usne šupljine do anusa, te uzrokovati niz različitih simptoma. Simptomi su ponajprije abdominalna bol, proljev (koji u teškim slučajevima može sadržavati krv), povraćanje (koje može biti trajno) i mršavljenje, no mogu se pojaviti i simptomi izvan probavnog sustava, poput kožnih osipa, artritisa, upale oka, umaranja i manjka koncentracije. Smatra se da je Crohnova bolest uzrokovana međudjelovanjem okolišnih, imunosnih i bakterijskih čimbenika u genetski podložnih osoba. Rezultat je kronična upalna bolest, pri kojoj tjelesni imunosni sustav napada probavni sustav, možda prilikom pokušaja da uništi antigene mikroba. U prošlosti se Crohnova bolest pogrješno smatrala autoimunosnom bolešću, no u novije vrijeme ju stručnjaci opisuju kao bolest uslijed nedostatnosti imunosnog sustava.

Do početnog ispoljavanja Crohnove bolesti obično dolazi u drugom i trećem desetljeću života, a do drugog vrhunca pojavnosti dolazi između petog i sedmog desetljeća, no bolest se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Trenutno ne postoji lijek niti kirurški zahvat kojim bi se Crohnova bolest izliječila. Liječenje Crohnove bolesti je ograničeno na ublažavanje simptoma, održavanja razdoblja bez simptoma bolesti remisije i sprječavanja recidiva. Bolest je nazvana po gastroenterologu Burrillu Bernardu Crohnu koji je 1932. godine, zajedno s dvojicom kolega u bolnici Mount Sinai u New Yorku opisao niz bolesnika s upalom u području terminalnog ileuma, dijelu crijeva kojeg bolest najčešće zahvaća.

Liječenje se provodi sulfasalazinom, mesalazinom i kortikosteroidima....


{{Izabrani članci/12, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/13, 2014.

TBF Avenger sredinom 1942.
TBF Avenger sredinom 1942.
Grumman TBF Avenger (poznat i pod oznakom TBM za zrakoplove koje je po licenci proizvodila tvrtka General Motors) je bio torpedni bombarder razvijen tijekom Drugog svjetskog rata prvenstveno za američku ratnu mornaricu i američke marince. U uporabu je ušao 1942. godine i prvo djelovanje je imao tijekom Bitke za Midway.

Grummanov prvi torpedni bombarder je bio najteži jednomotorni zrakoplov Drugog svjetskog rata i bio je također prvi zrakoplov na kojem je predstavljen novi mehanizam za sklapanje krila s ciljem dobivanja dodatnog prostora na nosačima zrakoplova. F4F-4 i kasnije inačice Wildcata su posjedovale sličan mehanizam, kao i F6F Hellcat. Motor zrakoplova je bio Wright R-2600-20 koji je proizvodio 1.900 KS/1.417kW. Posadu su činila tri člana: pilot, stražnji strijelac i radio operater/bombarder/donji strijelac.

Tijekom Bitke za Midway sve tri torpedne grupe s nosača USS Hornet (CV-8), USS Enterprise (CV-6) i USS Yorktown (CV-5) su pretrpjeli ogromne gubitke. Jedna grupa je imala tek jednog preživjelog člana posade. Prva pošiljka Avengera je pristigla na nosače tek nekoliko sati prije negoli će isti isploviti iz Pearl Harbora (dok je 6 zrakoplova sudjelovalo u bitci djelujući izravno s otočja Midway, od čega je 5 oboreno, a jedan se vratio teško oštećen bez jednog člana posade koji je poginuo).


(pročitaj cijeli članak) · (sudjeluj u izboru članaka)


{{Izabrani članci/13, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/14, 2014.

Ivan Generalić
Ivan Generalić
Ivan Generalić (Hlebine, 21. prosinca 1914. - Koprivnica, 27. studenoga 1992.), hrvatski naivni slikar.

Začetnik je suvremene hrvatske naivne umjetnosti, središnja osoba i mentor druge generacije tzv. Hlebinske škole. Samostalno je izlagao u Parizu, New Yorku i Bruxellesu te je sudjelovao i u mnogim grupnim izložbama - u Baden-Badenu, Baselu, Bratislavi, Šangaju, Pekingu, Tokiju, Petrogradu, Madridu i dr. Sudjelovao je na bijenalu u São Paulu, čime je pokrenuo međunarodnu afirmaciju hrvatske naivne umjetnosti.

Tijekom svoje slikarske karijere priredio je preko sedamdeset samostalnih izložaba te je sudjelovao i na nekoliko stotina grupnih, među kojima su i najznačajnije smotre svjetske naive. U nekoliko navrata bavio se i kazališnom scenografijom, a brojnim crtežima ilustrirao je i više knjiga poezije. O njegovu stvaralaštvu objavljeno je osam monografija, od kojih su neke prevedene na više svjetskih jezika.

Preminuo je 27. studenog 1992. u Općoj bolnici u Koprivnici, a sahranjen je u selu Sigetec nedaleko Hlebina. Za doprinos hrvatskoj kulturi Ivan Generalić posthumno je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.


(pročitaj cijeli članak) · (sudjeluj u izboru članaka)


{{Izabrani članci/14, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/15, 2014.

Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran.
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran.
Kronologija dolaska Hrvata, ili bar jedne skupine koja se zvala Hrvati, do sada nije uspješno riješena. Ne zna se sigurno odakle su došli i kada su došli. Tako se drži da se jedno stočarsko (skitsko-sarmatsko) pleme (Hrvati) s područja između Kaspijskog i Azovskog mora, pri njegovu kretanju na zapad do Karpata, postupno pretopilo u slavenskom okruženju, dajući svoj naziv određenoj plemenskoj skupini, koja se zatim pod tim imenom, već slavenizirana, javlja u Ukrajini (spomen u Nestorovoj kronici) i južnoj Poljskoj (Bijeli Hrvati), a poslije na širem području s toponimima od Karpata do Koruške i Štajerske, uz Labu i Muru. Zaključuje se da su Hrvati došli iz Bijele Hrvatske u današnju domovinu, poslije avarskog razaranja Salone (614.-630.), a prije misije opata Martina, kojeg je papa Ivan IV. poslao po zarobljene kršćane i relikvije solinskih mučenika (631.-639.).

U Konstantinovu djelu, kojemu su humanisti dali naslov De administrando imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga Carstva, to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u staroj domovini i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.

Prema legendi, koju prenosi anonimni nastavljač Konstantina Porfirogeneta, Hrvati su se pod vodstvom petero braće i dvije sestre doselili na prostore današnje Hrvatske. Imena braće: Hrvat, Klukas, Lobelos, Kosences i Muhlo te sestara: Tuge i Buge, različitog su podrijetla. Neka su slavenska, a neka možda imaju avarske i bugarske korijene. To jasno pokazuje da formiranje ranoga identiteta ne mora nužno imati etnički predznak. U ranom srednjem vijeku, ljudi i plemena nisu se udruživali samo na osnovi zajedničkog podrijetla. Legendu o doseljenju ne treba shvaćati doslovno. Mnogi europski narodi imaju slične priče, kojima su srednjovjekovni kroničari pokušali objasniti nastanak nekoga naroda ili države.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/15, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/16, 2014.

Isus pred Anom i Kajfom
Isus pred Anom i Kajfom
Isusov križni put, također i Isusove muke, Kristova patnja ili pasija (latinski passio od grčkog paschō, što znači „patiti”), je događaj iz Isusova života opisan u Novome zavjetu. On slijedi nakon suđenja Isusu i njegova mučenja (Bičevanje Isusa, Trnova kruna), koji se često ubrajaju u Isusove muke. Pogubljenje na križu, Isusovo razapinjanje, je središnji događaj Križnog puta.

Isusove muke se obilježavaju u liturgijskoj godini tijekom Velikog tjedna počevši s Cvjetnicom i završivši s Velikom subotom.

Isus je bio predan rimskom upravitelju Ponciju Pilatu. Ispitao ga je i nije našao nikakve krivice, ali je pod pritiskom naroda i svećenstva osudio Isusa na smrt razapinjanjem na križ. Vojnici su ga bičevali, stavili mu trnovu krunu oko glave i rugali mu se. Do gore Kalvarije, nosio je teški križ, pod kojim je više puta padao na zemlju. Šimun Cirenac pomogao mu je nositi križ, a pobožne su ga jeruzalemske žene žalile i oplakivale. Veronika mu je pružila rubac, da obriše krvavo lice. Na gori Kalvariji, vojnici su mu dali ocat pomiješan sa žuči, koji je okusio. Svukli su mu odjeću, razapeli ga na križ i pribili mu čavlima ruke i noge. Nad glavu su mu stavili natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski”. Razapeli su dva zločinca, jednog Isusu s desne strane, a drugog s lijeve. Vojnici su razdijelili među sobom Isusovu odjeću. Pod križem je bilo mnoštvo ljudi, među kojima i Marija, apostol Ivan i Marija Magdalena. Uskrsnuo je treći dan i slavno izašao iz groba.

U tradicionalno katoličkim zemljama, često se u crkvama izvode liturgijske drame s glazbom, na temu Isusova križnoga puta. Takav prikaz poznat je npr. u Oberammergau u Njemačkoj i u brazilskoj državi Pernambuco (smatra se najvećom ljetnom pozornicom na svijetu). Procesije na Cvjetnicu prikazuju, Isusov ulazak u Jeruzalem, ponegdje se koriste i drveni magarci na kotačima. Veliki tjedan u Španjolskoj ima mnogo tradicionalnih javnih procesija, s najpoznatijom u Sevilji. Pasionska baština je multikulturalna manifestacija u Zagrebu, koja se održava svake godine uoči Uskrsa, kao niz likovnih, glazbenih, kazališnih, književnih i folklornih događanja vezanih uz Kristovu muku i uskrsnuće.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/16, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/17, 2014.

Dire Straits na koncertu u Zagrebu 1983.
Dire Straits na koncertu u Zagrebu 1983.
Dire Straits su bili britanski rock sastav, osnovan 1977. godine. Tijekom karijere u Dire Straitsima, Mark Knopfler je bio tekstopisac i vodeća snaga skupine.

Sastav su 1977. osnovali Mark Knopfler (gitara i vokal), njegov mlađi brat David (ritam gitara), John Illsley (bas gitara i vokal) i Pick Withers (bubnjevi i udaraljke), a menadžer im je bio Ed Bicknell. Iako je sastav osnovan u eri punk rocka, Dire Straits su svirali u okvirima klasičnog rocka, mada s ogoljenim zvukom koji bi se svidio tadašnjoj publici kojoj je bilo dosta pretjerano produciranog rocka 1970-ih. U svojim ranim danima, Mark i David su tražili od vlasnika pubova u kojima su svirali da stišaju pojačala kako bi gosti mogli međusobno razgovarati, što je pokazivalo njihovu prvotnu nesigurnost i nenametljivost. Unatoč tome što nisu privlačili svojim pristupom rock and rollu vrlo brzo su postali uspješni, i njihov prvi album je prodan u multiplatinastoj nakladi diljem svijeta.

U Hrvatskoj su nastupali dva puta. Prvi koncert održan je 12. srpnja 1983. na stadionu u Kranjčevićevoj, a o posjećenosti svjedoči podatak o 8000 gledatelja koji su ostali bez ulaznica. Drugi put bilo je to u sklopu turneje koja je započela 25. travnja 1985. koncertom u Splitu, za koji su se pripremali u dvorani Gospino polje u Dubrovniku, te uvježbavali za ostatak turneje. Nakon tri tjedna vraćaju se da bi nastupili u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani s ukupnom posjećenošću od 30.000 gledatelja.

Do danas su Dire Straits i Mark Knopfler prodali preko 120 milijuna albuma. U čast njihovom prvom službenom nastupu u klubu Farrer House, britanska udruga glazbenika PRS for Music postavila je spomen ploču u londonskoj četvrti Deptford.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/17, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/18, 2014.

Primjer uporabe u prikazu raznovrsnog znakovlja
Primjer uporabe u prikazu raznovrsnog znakovlja
Pangram (grč. πᾶν γράμμα, pan - sve + gramma - slovo) ili pangramska rečenica je rečenica u kojoj se sva slova abecede koriste bar jednom.

Načelno, zanimljivi su samo kratki pangrami, jer je sastavljanje rečenica sa što manjim brojem slova vrlo izazovna zadaća. No i duži, domišljati, humoristični ili ekscentrični pangrami također mogu biti vrijedni pažnje. Suprotnost pangramu je lipogram, kod koga je cilj izostavljanje jednog ili više slova.

Savršeni pangram je anagram abecede, odnosno, svako slovo abecede se u pangramskoj rečenici javlja samo jednom. Takav je pangram vrlo teško postići bez korištenja osobnih imena i kratica. Osnovni je razlog odnos suglasnika i samoglasnika u abecedi.

U hrvatskom jeziku do sada nije pronađena niti jedna savršena smislena pangramska rečenica. Pored toga (pod navedenim uvjetima), nije pronađena savršena rečenica ni u drugim jezicima koji koriste latinično pismo. Najpoznatiji pangrami, u svjetskim razmjerima, svakako su latinski Lorem ipsum i engleski The quick brown fox jumps over the lazy dog.

Čak ni računalo ne može pomoći u pronalaženju savršenog pangrama, jer osnovnih 26 slova se može složiti u 403.291.461.126.605.635.584.000.000 kombinacija. Faktorijel broja 26 je 403.291.461.126.605.635.584.000.000, tj. ≈ 403 · 1024; s 30 slova broj kombinacija je ≈ 2 · 1032. Od 27 jednoslova hrvatske abecede može se složiti 10.888.869.450.418.400.000.000.000.000 kombinacija, tj. ≈ 1,09 · 1028.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/18, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/19, 2014.

Gustav Mahler
Gustav Mahler
Gustav Mahler (7. srpnja 1860. - 18. svibnja 1911.), austrijski skladatelj i dirigent češkog podrijetla, za života jedan od vodećih orkestralnih i opernih dirigenata. Bio je i jedan od najznačajnijih skladatelja kasnog romantizma.

Skladao je prvenstveno simfonije i pjesme, no njegov je pristup žanru često zamagljivao granice između pjesme (njem. Lied), simfonije i orkestralne simfonijske pjesme. Mahlerova su djela i glazbeno umijeće iznimno cijenili skladatelji Druge bečke škole, a divili mu se i njegovom se glazbom nadahnjivali mnogi skladatelji 20. stoljeća.

Po vlastitoj je želji pokopan pokraj svoje rano preminule kćeri na groblju u bečkom Grinzingu. Prema posljednjim željama, pogreb je protekao u tišini, a na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji samo ime "Gustav Mahler". Mahlerov dobar prijatelj Bruno Walter ovako opisuje sprovod: "18. svibnja 1911. je umro. Sljedeće večeri polegli smo lijes na groblju u Grinzingu, prolomila se oluja s takvim naletima kiše da je bilo gotovo nemoguće nastaviti. Ogromna gomila ljudi u mrtvoj tišini slijedila je mrtvačka kola. U trenutku kada je lijes spušten, sunce se prolomilo kroz oblake".

Zbog zamjetnih teškoća u prihvaćanju njegovih djela, Mahler je govorio: "Doći će moje vrijeme." To vrijeme došlo je sredinom 20. stoljeća, u trenutku kada je razvoj LP ploča omogućio ponavljanje slušanja kompetentnih izvedbi dugih i kompleksnih simfonija. Do 1956. godine svaka Mahlerova simfonija bila je objavljena na gramofonskim pločama.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/19, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/20, 2014.

Epilepsija (od starogrčkog glagola ἐπιλαμβάνειν što znači "zgrabiti, posjedovati ili pogoditi") je skupina kroničnih neuroloških poremećaja koje obilježavaju epileptički napadaji. Epileptični napadaji su epizode koje mogu varirati od kratkih i gotovo neopaženih do dugih vremenskih intervala snažnog trzanja, a obično ponavljaju bez nekog neposrednog temeljnog uzroka dok napadaji koji se javljaju zbog sasvim specifičnog razloga ne moraju uvijek biti epilepsija. Oko 1% svjetskog stanovništva (oko 65 milijuna ljudi) boluje od epilepsije, a skoro 80% slučajeva se javlja u zemljama u razvoju.

U većini slučajeva uzrok nije poznat, iako se kod nekih ljudi epilepsija razvije, između ostalog, i kao rezultat ozljede mozga, moždanog udara, tumora na mozgu te zloupotrebe lijekova, droge i alkohola. Epileptični napadaji su rezultat prekomjernog i nenormalnog djelovanja živčanih stanica moždane kore. Dijagnosticiranje najčešće isključuje razne okolnosti koje bi mogle prouzročiti slične simptome (primjerice sinkopu), ali je isto tako potrebno odrediti jesu li prisutni bilo koji od drugih neposrednih uzroka. Epilepsiju je najčešće moguće potvrditi elektroencefalografijom.

Epilepsija se ne može izliječiti, ali u 70 % slučajeva, napade je moguće kontrolirati lijekovima. Ako osoba ne reagira na lijekove, može se razmišljati o kirurškom zahvatu, neurostimulaciji ili promjenama u ishrani. Svi slučajevi epilepsije ne traju cijeli životni vijek i značajan broj ljudi može unaprijediti svoje stanje do te mjere da lijekovi više nisu potrebni.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/20, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/21, 2014.

Dvorac Pejačević u Našicama
Dvorac Pejačević u Našicama
Slavoniju karakterizira srednjovjekovno nasljeđe graditeljstva i brojni utvrđeni feudalni gradovi od kojih su neki bili dograđivani i pretvarani u dvorce. Najvažniji obrambeni elementi bili su kula istaknute visine te opkop kojim su bili okruženi, takozvani Wasserburg. Početkom 16. stoljeća, a osobito nakon Mohačke bitke 1526. godine, grade se vojne utvrde i zamci, najčešće četverokutnog tlocrta s kulama na uglovima i dvorištem u sredini. U 17. i 18. stoljeću uništava se graditeljstvo iz vremena turskog zaposjedanja i grade se nove crkve, samostani i dvorci. Grade se vojne utvrde, obnavljaju srednjovjekovni feudalni gradovi i utemeljuju novi barokni. Značajniji graditeljski pothvati u 18. stoljeću su izgradnja novih vojnih gradova-utvrda u nizinama zbog blizine Turaka i potencijalne opasnosti, a podižu se i novi barokni gradovi poput Bjelovara. Ipak, većina se razvija na srednjovjekovnoj urbanoj strukturi, kao na primjer Požega.

Najveća vlastelinstva u Hrvatskoj bila su upravo u Slavoniji, gdje je na puno većem prostoru sadržan manji broj velikih posjeda. Jedino na prostoru Vojne krajine nema dvoraca jer tu nije ni bilo plemićkih posjeda. Nakon poraza Turaka kod Beča 1683. godine te nakon oslobođenja Slavonije i protjerivanja Turaka južnije od rijeke Save, krajem 17. i početkom 18. stoljeća započinje gradnja dvoraca i kurija posvuda po sjevernoj Hrvatskoj. Slavonija je u to vrijeme postala veliko gradilište, ali ponajprije skromnih kurija i dvoraca. Osmanlijsko Carstvo je ipak bilo preblizu (na rijeci Savi) te nitko nije htio graditi skupe i velike dvorce. S druge strane, vlasnici feudalnih posjeda u 18. stoljeću su uglavnom bili stranci koji nisu živjeli u Slavoniji pa im nisu bili potrebni reprezentativni dvorci. Slavonski dvorci su reprezentativnost dobili tek početkom 19. stoljeća. Godine 1918., s Prvim svjetskim ratom i raspadom Austro-Ugarske Monarhije, završava značajno razdoblje povijesti Slavonije i Hrvatske, a time i vrijeme kada se grade dvorci.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/21, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/22, 2014.

Sunce
Sunce
Sunce je zvijezda u centru našeg Sunčevog sustava. Ona je gotovo savršena kugla (razlika između ekvatora i pola je samo 10 km) i sastoji se od plinovite vruće plazme, koja je isprepletena s magnetskim poljima. Promjer mu je oko 1 392 000 km, što je za 109 puta više od Zemlje i masu oko 2×1030 kilograma, što je za 330 000 puta više od Zemlje, a to je 99,86% mase cijelog Sunčevog sustava. Kemijski, ¾ ima vodika, dok je ostatak skoro sve helij, a manje od 2% se sastoji od težih elemenata kao kisik, ugljik, neon, željezo i drugi.

Prema spektralnoj klasi, Sunce spada u klasu G2V ili možemo ga zvati žuti patuljak, zato što je vidljiva svjetlost najizraženija u žutozelenom dijelu spektra, iako je sveukupno svjetlost sa Sunca bijela, zbog raspršenja svjetlosti u Zemljinoj atmosferi izgleda žuto na plavoj podlozi neba. Spektralna oznaka G2 pokazuje površinsku temperaturu, koja iznosi 5778 K (5505°C), dok oznaka V pokazuje da je Sunce, kao i većina drugih zvijezda, u glavnom nizu (Hertzsprung-Russellov dijagram) i da stvara energiju nuklearnom fuzijom, pretvarajući vodik u helij. U jezgri Sunca, svake sekunde izgori 4 300 000 000 kg vodika, pretvarajući se u helij. Iako su nekoć astronomi smatrali da je Sunce mala i beznačajna zvijezda, ispostavilo se da je Sunce svjetlije od 85% zvijezda u Mliječnom putu, a većina zvijezda spada u crvene patuljke. Apsolutna magnituda je +4,83, ali budući nam je Sunce puno bliže od ostalih zvijezdi, vidimo ga kao najsjajnije nebesko tijelo s prividnom magnitudom -26,74.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/22, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/23, 2014.

Hrvatska kuna je službena valuta Republike Hrvatske od 30. svibnja 1994. Na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, uvedena je kao novčana jedinica Republike Hrvatske, s podjelom na 100 lipa, zamjenom za hrvatski dinar u odnosu 1:1000. Kratica za kunu je kn u platnom prometu u Hrvatskoj, a za lipu je lp. Prema normi ISO 4217, oznaka za kunu u međunarodnom prometu je HRK, a brojčana oznaka je 191. Novčanice se izdaju u denominacijama od 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 kn. Tijekom izdavanja bilo je manjih promjena u izgledu pojedinih novčanica. Kovanice je dizajnirao hrvatski umjetnik Kuzma Kovačić, a novčanice Miroslav Šutej i dr. Vilko Žiljak.

Naziv "kuna" za trajnu hrvatsku valutu odabran je zbog značajne uloge kunina krzna u hrvatskoj monetarnoj i fiskalnoj povijesti. Povijest naziva novčane jedinice Republike Hrvatske počinje s krznom kune kao sredstvom naturalnog plaćanja, zatim kuna postaje obračunska novčana jedinica i, napokon, novac u modernom smislu. Kunino krzno služilo je kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina u srednjovjekovnoj Slavoniji, Primorju i Dalmaciji; lik kune nalazio se od prve polovine 13. stoljeća pa gotovo do kraja 14. stoljeća na hrvatskom kovanom novcu zvanom banovac; kuna je bila potencijalni novac Banovine Hrvatske.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/23, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/24, 2014.

Stonewallski nemiri
Stonewallski nemiri
Stonewallski nemiri ili Stonewallska pobuna (engl. Stonewall riots) bili su niz spontanih, nasilnih demonstracija LGBT-ovaca protiv policijske racije koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. godine u baru Stonewall Innu u Greenwich Villageu u New Yorku. Ovaj se događaj često navodi kao prvi slučaj pobune pripadnika zajednice LGBT-a u američkoj povijesti protiv sustavnog progona seksualnih manjina koju je provodila američka vlada. Stonewallski nemiri smatraju se početkom suvremenog LGBT-ovskog pokreta u SAD-u i svijetu.

Tijekom 1950-ih i 1960-ih LGBT-ovci u SAD-u bili su pod većim pritiskom zakonskog sustava nego što je to bio slučaj u nekim zemljama iza željezne zavjese. Rane homofilne skupine pokušavale su dokazati da se gejevi i lezbijke mogu uključiti u društvo i nudile su miroljubivo obrazovanje o njihovim pravima. Međutim, posljednje godine 1960-ih bile su burnije jer je u to vrijeme djelovalo mnogo skupina i pokreta čije su metode uključivale direktnu akciju. Ovakva situacija kao i liberalno okruženje Greenwich Villagea stvorili su potrebne uvjete u kojima su se dogodili Stonewallski nemiri.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/24, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/25, 2014.

Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje (eng. Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull) je pustolovni film redatelja Stevena Spielberga iz 2008. Objavljen 19 godina nakon filma Indiana Jones i posljednji križarski pohod, u njemu se u naslovnoj ulozi ponovno pojavljuje Harrison Ford, a radnja je ovaj put smještena u 1957. Film odaje počast SF B-filmovima iz te ere, suprotstavljajući ovaj put Jonesa protiv sovjetskih agenata - predvođenih Irinom Spalko (Cate Blanchett) - u potrazi za izvanzemaljskom kristalnom lubanjom. U filmu se pojavljuju i Karen Allen kao Marion Ravenwood, Shia LaBeouf kao Mutt Williams, Ray Winstone i Jim Broadbent.

Premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 18. svibnja 2008., prije svjetske kino premijere 22. svibnja. Bio je to prvi Spielbergov film poslije E.T.-ja koji je premijeru doživio u Cannesu. Film je u Sjedinjenim Državama prikazan u 4000 kina, a za svjetsku distribuciju je sinkroniziran na 25 jezika. Distribuirano je više od 12 tisuća primjeraka filma, što je najviše u Paramountovoj povijesti. Iako je Spielberg inzistirao da se njegovi filmovi gledaju samo u tradicionalnim kinima, Paramount je odlučio objaviti film u digitalnim kinima kao dio plana da preokrene 10 tisuća američkih kina na taj format.

Postigao je veliki komercijalni uspjeh, zaradivši u cijelom svijetu preko 783 milijuna dolara, postavši tako drugi najunosniji film 2008. Film je općenito ocijenjen pozitivno od strane kritičara, dok je reakcija obožavatelja bila podijeljena.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/25, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/26, 2014.

Pogled na Svetu Geru iz Pangrč Grma u Gorjancima
Pogled na Svetu Geru iz Pangrč Grma u Gorjancima
Žumberak ili Žumberačka gora (slov. Gorjanci) je gorje koje se nalazi na sjeverozapadu Hrvatske, južno od Zagorja i zapadno od Zagreba, te dijelom u Sloveniji. To je i naziv za hrvatsku mikroregiju koja obuhvaća hrvatski dio gore, ali bez Samoborskog gorja. Najviši je vrh Sveta Gera na 1178 metara nadmorske visine, koji je ujedno i najviši vrh kontinentalne Hrvatske. Žumberačko gorje sastoji se od nekoliko gorskih lanaca: Žumberačka gora, Samoborsko gorje i Pleševica (poznata i kao Jaskanska Plješivica).

Bogatstvo biljnim i životinjskim svijetom te vodom zanimljive su značajke ove planine. Nekada su se koristila i rudna bogatstva po kojima je Žumberak poznat, osobito se vadio bakar i u manjim količinama uz bakar i zlato te željezo. Žumberak je nastanjen autohtonim hrvatskim stanovništvom kao i potomcima postrojba uskoka, doseljenika s juga koji su u Žumberku od poziva cara Ferdinanda 1530. da štite Austriju, Kranjsku i Hrvatsku od Turaka.

Danas je Žumberak prvenstveno turistički kraj koji privlači mnogobrojne planinare i izletnike. Veći dio gore zaštićen je kao Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/26, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/27, 2014.

Prosvjedi u Zagrebu 5. prosinca 1918.
Prosvjedi u Zagrebu 5. prosinca 1918.
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, dio povijesti Hrvatske obuhvaćen razdobljem Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.). Izbijanje rata Hrvatska je dočekala kao dio Austro-Ugarske, administrativno podijeljena između austrijske i ugarske polovice države; Međimurje i Baranja bili su dio Kraljevine Ugarske, Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je zaseban dio ugarskog dijela monarhije, Dalmacija i Istra bile su u austrijskom dijelu, dok je Rijeka bila izravno podređena Budimpešti.

Pitanje hrvatskog ujedinjenja bilo je temeljni problem koji se u Dvojnoj Monarhiji nije rješavao. Mnogi politički problemi zajedno s Balkanskim ratovima doveli su do stanja nemira, štrajkova i atentata uoči rata. Hrvatska politika svodila se na rješenje u sklopu Austro-Ugarske ili ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu južnoslavensku državu. Tijekom rata političko je djelovanje bilo izrazito ograničeno, a južnoslavenske su simpatije izjednačene s veleizdajom.

Hrvati su se uglavnom borili na srbijanskom bojištu te u Galiciji (protiv Rusije) i na Soči (protiv Italije), manji je broj sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke, dodatno otežane španjolskom gripom krajem rata. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi.

U okolnostima urušavanja Monarhije na samom kraju rata, Hrvatski sabor proglasio je 29. listopada 1918. odcjepljenje i pristupanje Državi SHS, koja se uskoro ujedinila sa Srbijom u Kraljevinu SHS. Takav razvoj događaja doveo je do zapostavljanja rata u historiografiji i kolektivnoj svijesti u Hrvatskoj sve donedavno.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/27, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/28, 2014.

Oldovanski sjekači stari oko 1.7 milijuna godina iz nalazišta Hadar u Etiopiji.
Oldovanski sjekači stari oko 1.7 milijuna godina iz nalazišta Hadar u Etiopiji.
Prapovijesna tehnologija, tehnologija koja potječe iz vremena prije pisane povijesti. Povijest označuje istraživanje prošlosti s pomoću pisanih zapisa, a sve što prethodi prvim pisanim povijesnim izvješćima pripada prapovijesti, uključujući rane tehnologije. Početak tehnologije, a time i prapovijesti, označili su najraniji hominidi koji su rabili kameno oruđe, što se zbilo prije oko 2,5 milijuna godina. Kameno im je oruđe vjerojatno služilo za paljenje vatre, lov i pokapanje svojih umrlih.

Nekoliko je faktora koji su učinili evoluciju prapovijesne tehnologije mogućom ili nužnom. Jedan od ključnih faktora jest bihevioralni modernitet visokorazvijena mozga Homo sapiensa sposobna za apstraktno razmišljanje, jezik, introspekciju i rješenje problema. Nastanak poljoprivrede rezultirao je promjenama u načinu života, koji se od nomadskog sve više preobražava u život u nastambama, s domesticiranim životinjama i zemljom obrađenom s pomoću sve raznolikijeg i sofisticiranih oruđa. Tijekom prapovijesnih perioda razvile su se umjetnost, arhitektura, glazba i religija.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/28, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/29, 2014.

Umjetnička koncepcija GPS satelita Block II-F u orbiti
Umjetnička koncepcija GPS satelita Block II-F u orbiti
Global Positioning System (GPS, dosl. Globalni pozicijski sustav), američki svemirski globalni navigacijski satelitski sustav. Omogućuje pouzdano pozicioniranje, navigaciju i vremenske usluge korisnicima širom svijeta na kontinuiranoj osnovi u svim vremenskim uvjetima, danju i noću, svugdje na Zemlji ili blizu nje, ondje gdje postoji neometan kontakt s četirima ili više satelita GPS-a.

Sastoji se od triju segmenata: svemirskog, kontrolnog i korisničkog. Svemirski segment sastoji se od 24 do 32 satelita u srednjoj Zemljinoj orbiti, a također uključuje potisnike potrebne za njihovo lansiranje u orbitu. Kontrolni segment sastoji se od glavne kontrolne stanice (engl. Master Control Station), alternativne glavne kontrolne stanice (engl. Alternate Master Control Station) i baze dodijeljenih i zajedničkih zemaljskih antena i monitornih stanica. Korisnički segment sastoji se od stotina tisuća američkih i savezničkih vojnih korisnika sigurne usluge preciznog pozicioniranja GPS-a (engl. GPS Precise Positioning Service), te desetke milijuna civilnih, komercijalnih i znanstvenih korisnika usluge standardnog pozicioniranja (engl. Standard Positioning Service) (vidi navigacijski uređaji GPS-a). Sateliti GPS-a emitiraju signale iz svemira koje GPS prijamnici koriste za prikazivanje trodimenzionalne lokacije (latitude, longitude i altitude) i preciznog vremena.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/29, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/30, 2014.

Satelitska snimka Krka
Satelitska snimka Krka
Krk (čakavski Khark), uz susjedni otok Cres, najveći otok u Jadranskom moru i ujedno najveći otok u Republici Hrvatskoj. Nalazi u Primorsko-goranskoj županiji, a administrativno sjedište otoka je grad Krk.

Otok ima površinu od 405,78 km². Sve do 1993. godine Krk se smatrao najvećim jadranskim otokom. Početkom te godine, Geodetski zavod Rijeka modernim računalnim mjerenjima dobio je podatak da su otoci Krk i Cres potpuno identične površine, a što je u javnosti izazvalo senzaciju jer se Krk smatrao većim od Cresa za oko 5 km², a i jer je djelovalo nevjerojatnim da dva susjedna otoka imaju potpuno identičnu površinu. Razlog da su se desetljećima pogrešno prikazivale površine ovih dvaju otoka je u tome što je mjerenje njihovih površina prvi i posljednji put bilo 1823. godine, a od tada su podaci bili samo prepisivani.

Pripada Kvarnerskoj skupini otoka smještenoj u sjevernom Jadranu između poluotoka Istre na zapadu te Hrvatskog Primorja na istoku. Okružen je Vinodolskim kanalom s istočne, Riječkim zaljevom sa sjeverozapadne i Kvarnerićem s jugozapadne strane. Trokutastog je oblika ili točnije oblika nepravilnog četverokuta. Obala duga 219,12 km tvori brojne uvale (Voz, Sepen, Beli Kamik, Čavlena, Konobe, Stara Baška, Stipanja...), zaljeve (Omišaljski, Krčki, Soline), drage (Puntarska, Bašćanska, Zala) i prirodne luke (Peškera, Malinska, Lagdimor, Vela i Mala Luka, Kijac). Rezultat toga je visoki koeficijent razvedenosti obale otoka Krka od 2,6.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/30, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/31, 2014.

Grb banjolučke biskupije
Grb banjolučke biskupije
Banjolučka biskupija je jedna od četiri teritorijalne jedinice Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Banjoj Luci. Osnovana je 5. srpnja 1881. bulom pape Lava XIII. Ex hac augusta. Podijeljena je na 45 župa u šest dekanata koje pastoriziraju dijecezanski svećenici i franjevci, a jednu župu trapisti iz samostana Marije Zvijezde.

Katedralna crkva je posvećena sv. Bonaventuri. Veliki potres u Banjoj Luci 1969. je teško oštetio katedralu. Današnja katedrala izgrađena je 1973., a velika oštećenja je pretrpjela za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i velikosrpskog pohoda po BiH 1990-ih.

U isto vrijeme su brojne hrvatske zajednice pretrpjele etnička čišćenja, tako da je ova biskupija izgubila znatan broj svojih vjernika, koji su ubijeni, protjerani, prognani ili izbjegli. Na području banjolučke biskupije koje je pod kontrolom vlasti bosanskih Srba živjelo je 1991. oko 80.000 katolika, a sada tek 6500. Ukupno je oštećeno ili uništeno 98 posto crkava i kapela. Također je uništeno oko 33 posto drugih crkvenih zgrada, samostana i župnih pastoralnih centara. Dio crkvene nepokretne i pokretno imovine nasilno je otet i još uvijek nije vraćen Biskupiji.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/31, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/32, 2014.

Ante Gotovina
Ante Gotovina
Ante Gotovina umirovljeni je general Hrvatske vojske. Sa 17 godina postao je pripadnik Legije stranaca. Služio je u 2. padobranskoj pukovniji te sudjelovao u vojnim operacijama diljem svijeta. Stupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, doznaje za proglašenje hrvatske samostalnosti te se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991., odmah stupivši u Zbor narodne garde. Zajedno s Jankom Bobetkom i Antom Roso zapovijedao je operacijom Maslenica.

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podigao je 2001. optužnicu protiv Ante Gotovine optužujući ga za planiranje etničkoga čišćenja i ratne zločine. Gotovina je odbio primiti optužnicu te je od podizanja optužnice do uhićenja bio u bijegu na nepoznatom prebivalištu. Nakon višegodišnjeg skrivanja uhićen je na Kanarskim otocima (Španjolska) 7. prosinca 2005.

Nepravomoćnom odlukom u prvostupanjskom procesu 15. travnja 2011. proglašen je krivim kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata, za djela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječna djela i okrutno postupanje, a sud ga je oslobodio odgovornosti za prisilno premještanje. Određena mu je kazna od 24 godine zatvora. Dana 16. studenog 2012. general Gotovina je drugostupanjskom (pravomoćnom) presudom oslobođen optužbi i pušten na slobodu.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/32, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/33, 2014.

Podizanje tijekom mise
Podizanje tijekom mise
Tradicionalna misa je oblik rimskog obreda svete mise sadržan u tipskom izdanju Rimskog misala kakav je izdavan od 1570. do 1962. Sve do pojave mise Pavla VI. u prosincu 1969., ovo je bio najrašireniji oblik liturgije na svijetu. U skoro svakoj zemlji slavila se isključivo na latinskom jeziku, no bila je dozvoljena i uporaba drugih jezika kako prije Tridentskog sabora, tako i u narednim stoljećima sve do Drugog vatikanskog sabora.

U nekim zemljama se ovoj misi daje pridjev "tridentska", koji dolazi od latinskog izraza Tridentinus, koji znači "vezan za grad Tridentum" (današnji Trento u Italiji). Kao odgovor na odluke Tridentskog sabora papa Pio V. promulgirao je 14. srpnja 1570. bulom Quo primum tempore novo izdanje Rimskog misala, čineći ga time obveznim za cjelokupnu Zapadnu Crkvu, s izuzetkom onih crkava ili redova, koje su se 1570. preko 200 godina zakonito služile drugim misalom (a ne rimskim). Oni su mogli zadržati svoj stari misal, a mogli su ga i zamijeniti novom redakcijom Rimskog misala, koju je proveo Pio V. Među njima je bio i npr. zagrebački obred, ali i mnogo stariji dominikanski obred, po kome je i sam Pio V., kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise. Zanimljivo je napomenuti kako Pavao VI. nije dopustio takvu raznolikost, te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i drevni ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.

Drugi nazivi su skraćeni Tradicionalna misa i Latinska misa - iako je službeni jezik mise koja ju je zamijenila također latinski, te se katkada i ona slavi na tom jeziku.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/33, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/34, 2014.

Zvjezdani ratovi - Epizoda I: Fantomska prijetnja (u Hrvatskoj preveden i kao Ratovi zvijezda - Epizoda I: Fantomska prijetnja; eng. Star Wars Episode I: The Phantom Menace) je epski znanstveno-fantastični film kojeg je napisao i režirao George Lucas. To je četvrti snimljeni film iz sage Zvjezdanih ratova, ali prvi po kronološkom redu događaja te prvi iz tzv. prequel trilogije serijala. Fantomska prijetnja također je označila povratak Lucasa filmskoj produkciji nakon njegove 22-godišnje redateljske stanke; radi se o njegovom sveukupno četvrtom redateljskom uratku.

Radnja filma prati Jedi viteza Qui-Gon Jinna i njegovog učenika Obija-Wan Kenobija koji prate i štite kraljicu Amidalu tijekom njezinog putovanja s planeta Naboo na planet Coruscant u nadi da će pronaći mirovno rješenje za međugalaktički spor oko uvođenja trgovačkog poreza. U filmu se također upoznajemo i s mladim Anakinom Skywalkerom prije nego je postao Jedi vitez, a portretiran je kao mladi dječak-rob koji se čini neobično ispunjen snagom Sile; u isto vrijeme vitezi se moraju suprotstaviti tajanstvenom povratku Sitha.

Snimanje filma odvijalo se tijekom 1997. na raznim lokacijama koje su uključivale filmske studije Leavesden i pustinju u Tunisu. Specijalni efekti u filmu sadržavali su dugačke kompjuterski generirane sekvence (CGI), a neki likovi i lokacije bile su u potpunosti digitalizirane te nisu postojale u stvarnom svijetu.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/34, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/35, 2014.

Američki strojničari u akciji protiv njemačkih branitelja
Američki strojničari u akciji protiv njemačkih branitelja
Bitka za Aachen bila je bitka između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke i prvi kopneni napad na tlo Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Bitka je trajala od 2. listopada do 21. listopada 1944. Do rujna 1944. njemačke snage odbačene su natrag na njemački nacionalni teritorij nakon što su ih u Francuskoj porazili angloamerički Saveznici. Tijekom ratovanja u Francuskoj, njemački zapovjednici uočili su da je njemačka cjelokupna snaga u veličini od samo 25 divizija, u to vrijeme Wehrmacht je brojao 74 divizije, što je značilo da su vojni gubitci bili ekstremni. Unatoč gubitcima, Nijemci su se uspjeli povući do Siegfriedove linije te djelomično prekriti gubitke. Loše obučeni i loše naoružani, novi njemački vojnici nisu bili u stanju obraniti njemačku granicu, ali utvrde na Siegfriedovoj liniji davale su im potporu. Prve borbe odvijale su se u Aachenu tijekom rujna. Zapovjednik obrane Aachena predložio je predaju Amerikancima, no njegovo pismo predaje uručeno je Adolfu Hitleru, koji je naredio njegovo uhićenje te njega i njegovu diviziju zamjenjuje 246. narodnom grenadirskom divizijom zapovjednika Gerharda Wilcka. Američka 1. armija grad je morala, ipak, uzeti silom.


Bitka za Aachen podjednako je koštala i Nijemce i Amerikance. Prvi su brojali 5000 mrtvih i 5600 ratnih zarobljenika, a potonji 5000 mrtvih. Poslije bitke u Aachenu, 1. armija zapadnih Saveznika imala je teške zadatke da zauzme brojne brane iza Hürtgenske šume, koje su mogle pomoći Nijemcima da poplave prolaze za Berlin. To će dovesti do Bitke za Hürtgensku šumu, koja se pokazala mukotrpnijom od Bitke za Aachen.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/35, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/36, 2014.

Animacija astmatskog napada
Animacija astmatskog napada
Astma (od grčkog ἅσθμα, ásthma, "zaduha") učestala je kronična upalna bolest dišnih puteva obilježena raznolikim i recidivirajućim simptomima, reverzibilnom opstrukcijom dišnih putova i bronhospazmom. Najčešći simptomi su zviždanje, kašljanje, osjećaj pritiska u prsima i kratkoća daha.

Smatra se kako je astma uzrokovana kombinacijom genetskih i okolišnih čimbenika. Dijagnoza se obično zasniva na simptomima, odgovoru na liječenje i spirometriji. Astma se klasificira po ozbiljnosti kliničke slike na temelju učestalosti pojave simptoma, forsiranog i ekspiracijskog volumena u prvoj sekundi (FEV1) i vrhunca ekspiratornog volumena. Može se podijeliti i na atopičnu (ekstrinzičnu) i neatopičnu (intrinzičnu) kad se pod pojmom atopija podrazumijeva sklonost razvoju reakciji preosjetljivosti tipa 1.

Akutni se simptomi obično liječe udisanjem beta2-adrenergičnih agonista kratkotrajnog djelovanja (poput salbutamola) i peroralnom primjenom kortikosteroida. U vrlo teškim slučajevima može biti potrebna intravenska primjena kortikosteroida, magnezijeva sulfata i bolničko liječenje. Simptome se može spriječiti izbjegavanjem poznatih “okidača”, kao što su alergeni i iritansi, te primjenom inhalacijskih kortikosteroida. Ako je simptome astme teško nadzirati, osim inhalacijskih kortikosteroida mogu se primijeniti beta agonisti dugotrajnog djelovanja (LABA) ili antagonist leukotriena. Prevalencija astme se od 1970-ih godina značajno povećala. Godine 2011. od nje je širom svijeta bolovalo 235–300 milijuna ljudi, u što je uključeno i oko 250 000 smrtnih slučajeva.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/36, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/37, 2014.

Madonna
Madonna
Madonna (rođena kao Madonna Louise Ciccone; 16. kolovoza 1958.) je američka pjevačica, tekstopisac, glumica, redateljica, plesačica i zabavljačica.

Prodala je više od 300 milijuna svojih albuma u cijelom svijetu. Guinnessova knjiga rekorda ju je proglasila najuspješnijim ženskim izvođačem svih vremena. Časopis Time ju je proglasio jednom od "25 najutjecajnijih žena prošlog stoljeća" zbog njezine utjecajne uloge u suvremenoj glazbi, zbog konstantnih promjena u glazbi, izgledu i izričaju, te zbog slobode i autonomije od glazbene industrije. Kritičari su hvalili njezinu raznoliku glazbenu produkciju koja je poznata po tome što je uvijek vezala i neke kontroverze uz sebe. U javnosti je poznata i po nazivu 'Kraljica popa'.

Prema Recording Industry Association of America (RIAA), najprodavanija je izvođačica 20. stoljeća, i druga najprodavanija izvođačica u Sjedinjenim Američkim Državama (iza Barbre Streisand), s prodanih 64,5 milijuna albuma. Časopis Billboard je Madonnu proglasio drugim, iza The Beatlesa, najuspješnijim umjetnikom na Billboard Hot 100 ljestvici, a što ju čini i najuspješnijim samostalnim umjetnikom te ljestvice. Madonna je dobila svoje mjesto u Rock and Roll Hall of Fame. 2012. godine VH1 ju je proglasio "najvećim ženskim imenom glazbe".
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/37, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/38, 2014.

Metković
Metković
Metković je grad u Hrvatskoj, u sastavu Dubrovačko-neretvanske županije. Geografski smještaj Metkovića, te otvorenost doline Neretve prema moru, svrstava ga u mediteranske gradove sa svim utjecajima koje mediteranski civilizacijski i klimatski krug donosi. Smješten na samoj granici dvaju nekadašnjih svjetova, Venecije i Osmanskog Carstva, Metković je ipak sačuvao svoju pripadnost hrvatskom nacionalnom biću.

Prvi put se spominje 1422. u jednom spisu koji se čuva u dubrovačkom arhivu: ...in flumaria Narrenti subtus Metchovich... (...na rijeci Neretvi pod Metkovićem...). Općina Metković(i) uspostavljena je u Trstu, 30. studenog 1811. dekretom guvernera Ilirskih pokrajina Henri-Gatiena Bertranda. Od 1854. postaje i središte Kotara, kada se ono premješta iz Opuzena. Središte kotara 1. rujna 1868. prelazi u Makarsku, a razdiobom Dalmacije 1. listopada 1870. Metković postaje jedno od 5 političkih izloženstava (espositure politiche), uz 31 sudski i porezni kotar, te 12 političkih kotara.

Današnji Metković kao središte doline Neretve s kulturnim i sportskim životom, s nadaleko poznatom Ornitološkom zbirkom, manifestacijama kao što su Maraton lađa i Smotra folklora "Na Neretvu misečina pala" nastavlja svoj urbani rast.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/38, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/39, 2014.

Oznaka misije
Oznaka misije
Apollo 11 je bila američka svemirska misija koja je 20. srpnja 1969. dovela prve ljude na Mjesec. Svemirski let se smatra velikim postignućem u povijesti istraživanja i predstavlja pobjedu SAD-a u hladnoratovskoj svemirskoj utrci sa Sovjetskim Savezom.

Lansirana je s Floride 16. srpnja, kao treća lunarna misija NASA-inog programa Apollo (i prva misija G vrste), s posadom u sastavu: zapovjednik Neil Alden Armstrong, pilot komandnog modula Michael Collins i pilot lunarnog modula Edwin Eugene "Buzz" Aldrin, Jr. 20. srpnja, Armstrong i Aldrin sletjeli su u More tišine i postali prvi ljudi na površini Mjeseca. Njihov lunarni modul, Eagle (orao), proveo je 21 sat i 31 minutu na površini Mjeseca dok je Collins orbitirao oko mjeseca u komandnom modulu Columbia. Tri astronauta vratila su se na zemlju s 21,55 kg mjesečevog kamenja, sletjevši 24. srpnja u Tihi ocean.

Apollo 11, ispunio je viziju predsjednika Johna F. Kennedyja o osvajanju Mjeseca prije Sovjetskog saveza do kraja 1960-ih, koju je izrazio tijekom govora u kongresu 1961.Nakon Apolla 11 još pet misija programa Apollo sletjelo je na Mjesec od 1969. do 1972.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/39, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/40, 2014.

Prslučić kas i jedan od načina uređenja kose
Prslučić kas i jedan od načina uređenja kose
Crikvenička narodna nošnja srodna je svim sredozemnim nošnjama. Svečane narodne ženske i muške nošnje na prostoru grada Crikvenice, bile su ovdje u uporabi do kraja 19. stoljeća. Tada se počinje gubiti, a uporabno se zadržala (naročito ženska), samo u svečanim prigodama, do kraja Drugog svjetskog rata.

Prva istraživanja tradicijskog odijevanja Crikveničana, prema dostupnim podatcima, sežu u vrijeme između dva svjetska rata. Najstariji sačuvani zapis govor je upraviteljice osnovne škole u Crikvenici Zore Lešner Zastavniković od 29. lipnja 1940. godine. Zora Zastavniković daje detaljan opis nošnje, koja se ne razlikuje od one u Grižanima i potiče stanovnike Crikvenice na čuvanje tradicije.U prošlosti je bilo više pojedinačnih pokušaja obnove crikveničke nošnje, napose ženske, prema pojedinim sačuvanim izvornim dijelovima, jer nijedna nošnja, ni muška niti ženska, nije sačuvana u cijelosti. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća izrađene su nošnje za veći broj školske djece.

Uključivanje Grada Crikvenice u nastojanja da se prikupljeni materijali iz 1995. godine usutave i objave u povodu šestote obljetnice prvog spomena imena Crikvenice, daje nadu da će nošnja Crikvenice i u etnografskim prikazima zauzeti svoje zasluženo mjesto među brojnim i raznolikim hrvatskim nošnjama. Iako skromna, kao i ljudi koji su je nosili, zaslužuje svu pažnju i ljubav.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/40, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/41, 2014.

Crkva sv. Marka u Zagrebu
Crkva sv. Marka u Zagrebu
Crkva sv. Marka u Zagrebu jedan je od najstarijih građevnih spomenika grada Zagreba, smještena na Trgu svetoga Marka. Zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske.

Crkva je dvoranska građevina s trolisnim zaključkom na istoku. Unutrašnjost crkve podijeljena je na brodove četirima masivnim oblim stupovima. U crkvu se može ući kroz zapadni i južni portal. Uz sjeveroistok crkve nalazi se zvonik kvadratne osnove. Zapadno od zvonika nalazi se sakristija, a do nje kapela sv. Fabijana i Sebastijana, u koju se može ući i s vanjske strane. Izgrađena je kao trobrodna dvoranska građevina u 14. stoljeću, kao gradečka župna crkva. Nekada je ispred portala bio stup srama, gdje su vezali ljude i izvršavali kazne koje je izrekao gradski sud. Prepoznatljiva je po raznobojnom zvoniku i krovu (A. Macetti i Machiedo), na kojem su grbovi grada Zagreba i grb Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, baroknoj lukovici i skladnom južnom pročelju na kojem je figuralno najbogatiji gotički portal u Hrvatskoj.

Crkva je poznata i po tom što se u njoj nalaze skulpture koje je izradio kipar Ivan Meštrović (na glavnom oltaru "Raspeti Krist", a na pobočnom oltaru sv. Marije "Madona s Isusom"). Neke od ljepših fresaka naslikao je Jozo Kljaković ("Propovijed gori", 1923. godine, "Splitski sabor s Grgurom Ninskim"), a ulja na platnu djelo su Ljube Babića. Crkva je zbog starosti bila ponovno predmet preuređenja 90-ih godina 20. stoljeća, sve u cilju zadržavanja njezine autentičnosti te prepoznatljivosti njezinog krova kao simbola Zagreba, a u novije vrijeme i simbola slobodne i neovisne Republike Hrvatske.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/41, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/42, 2014.

Europska konvencija o ljudskim pravima (engl. European Convention on Human Rights - ECHR; fr. Convention européenne des droits de l'homme - CEDH) međunarodni je ugovor o zaštiti ljudskih prava i sloboda u Europi te je kao takav najstariji i najučinkovitiji sustav za zaštitu ljudskih prava u svijetu. Punim imenom Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS br. 005) potpisana je u Rimu 4. studenoga 1950. godine od strane dvanaest zemalja članica novoosnovanog Vijeća Europe, a na snagu je stupila 3. rujna 1953. godine. Postupno se nadopunjavala nekoliko puta dodavanjem protokola koji su nadopunili odredbe konvencije. Sve zemlje članice Vijeća Europe stranke su Konvencije te se od novih članica Vijeća zahtijeva njena ratifikacija. Hrvatska je Konvenciju i njene protokole ratificirala 5. studenoga 1997. godine postavši tako 40. zemlja koja je to učinila. Konvencijom je ustanovljen Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (čl. 19.). Države potpisnice Konvencije obvezuju se da će se podvrgnuti konačnoj presudi Europskog suda u svakom sporu u kojem su stranke, a odgovornost za primjenu Konvencije uz Sud dijeli Odbor ministara koji je nadležan za nadzor nad izvršenjem presuda Europskog suda. Svaki pojedinac, skupina pojedinaca, tvrtka ili nevladina organizacija može se obratiti Sudu pod uvjetom da su iscrpljena sva domaća pravna sredstva.Danas sustav Konvencije pokriva gotovo cijeli europski kontinent odnosno 47 država potpisnica (iznimke su Bjelorusija, Kazahstan i Vatikan) i obuhvaća više od 820 milijuna ljudi.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/42, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/43, 2014.

Mihajlo Apanasovič Bulgakov (Kijev, 15. svibnja 1891.Moskva, 10. ožujka 1940.) ukrajinski pisac ruskog podrijetla, dramaturg i kazališni redatelj.

Nakon što je 1909. završio kijevsku Prvu gimnaziju, upisao se na medicinski fakultet "Taras Ševčenko" Kijevskog sveučilišta. Studij za liječnika završio je 31. listopada 1916. s odličnim uspjehom. Krajem rujna 1921. preselio se u Moskvu i počeo surađivati kao feljtonist sa moskovskim novinama ("Gudok", "Rabočij") i časopisima ("Medicinskij rabotnik", "Rossija", "Vozroždenije"). U listopadu 1926. u MHAT-u je s velikim uspjehom održana predstava "Dani Turbina". Dopustili su izvedbu na godinu dana, no kasnije se nekoliko puta produživala jer se drama svidjela Staljinu. Međutim, u svojim istupima J. Staljin se složio: "Dani Turbina" su - antisovjetski komad, i Bulgakov nije naš". Istovremeno se u sovjetskom tisku širi intenzivna i krajnje oštra kritika stvaralaštva M. Bulgakova. Do 1930. djela su mu se prestala izdavati, kazališni komadi povlačili s repertoara kazališta.

1939. Bulgakov je radio na libretu "Rachel", a također na komadu o Staljinu ("Batum"). Zdravlje mu se počelo naglo pogoršavati. Liječnici su mu dijagnosticirali hipertenzivnu nefrosklerozu. Nastavio je uzimati morfij koji mu je prepisan 1924. da smanji bolove. U tom je razdoblju počeo diktirati ženi zadnje verzije "Majstora i Margarite". Preminuo je 10. ožujka 1940., a sahranjen je na Novodjevičanskom groblju.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/43, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/44, 2014.

Grb Pejačevića
Grb Pejačevića
Pejačevići, hrvatska plemićka obitelj koja je imala značajnu ulogu u političkom, društvenom, gospodarstvenom i kulturnom životu Hrvatske tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća, a posebno je dala svoj obol razvitku Slavonije i imala istaknuto mjesto u njenoj povijesti.

Podrijetlo Pejačevića, prema nekim izvorima, seže u 14. stoljeće, i to na područje tadašnjeg jugoistočnog dijela srednjovjekovne hrvatske države, odnosno današnjeg središnjeg dijela teritorija Bosne i Hercegovine. Pejačevići se čak dovode u vezu s bosanskim kraljem Stjepanom Dabišom (stolovao 1391.–1395.), odnosno da potječu od njegovog sina Parčije, čiji su se potomci nazivali Parčevići, a kao jedan od ogranaka te obitelji su nastali Pejačevići.

Iz obitelji je kroz prošlost poniklo niz znamenitih osoba, među kojima su bili političari, vojni časnici, visoki državni dužnosnici, svećenici, pisci i umjetnici. Dvojica su njenih članova, Ladislav (1824.–1901.) i Teodor (1855.–1928.), bili hrvatski banovi. Nakon što su se iselili iz Hrvatske krajem Drugog svjetskog rata, pripadnici obitelji Pejačević, kao i njihovi rođaci koji su izbjegli iz Mađarske i Slovačke, živjeli su u više zemalja svijeta, i to u Austriji, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Argentini, Urugvaju, Kolumbiji, Venezueli i SAD-u, u nekima od kojih su već od ranije imali prebivalište pojedini članovi šire obitelji.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/44, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/45, 2014.

Monte Cassino u ruševinama
Monte Cassino u ruševinama
Bitka za Monte Cassino (poznata još kao Bitka za Rim i Bitka za Cassino), niz sastavljen od 4 napada Saveznika na Zimsku liniju u Italiji koju su držali Nijemci i Talijani. Cilj je bio proboj do Rima. Između 17. siječnja i 18. svibnja Monte Cassino i Gustavovu liniju Saveznici su napali četiri puta, a u posljednjem napadu sudjelovalo je 20 divizija na liniji duljine 32 km. kada su njemački branitelji konačno potisnuti s njihovih položaja.

Osvajanje Monte Cassina imalo je visoku cijenu. Saveznici su izgubili oko 55 000 vojnika, dok se njemački gubici procjenjuju na oko 20 000 poginulih i ranjenih. Ukupni gubici Saveznika tijekom četiriju bitaka kod Monte Cassina i desanta na Anzio, uključujući i osvajanje Rima nakon toga (4. lipnja 1944.), iznosili su preko 105 000 ljudi.

Za ovu bitku dodjeljivano je više odlikovanja. Postrojbe koje su sudjelovale u prvom dijelu kampanje dobile su odlikovanje "Casino I". Dodatna manja priznanja dodjeljivana su postrojbama koje su sudjelovale u posebnim zadacima tijekom prvog dijela. To su bila "Samostansko brdo", "Brdo s dvorcem" i "Dželatovo brdo". Postrojbe koje su sudjelovale u kasnijem dijelu bitke dobile su orden "Casino II".
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/45, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/46, 2014.

Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO je hrvatski profesionalni folklorni ansambl utemeljen u Zagrebu ukazom vlade Narodne Republike Hrvatske 11. studenog 1949. kao Državni zbor narodnih plesova i pjesama. Zadaća mu je bila istraživati, prikupljati, umjetnički obrađivati i scenski prikazivati najljepše primjere bogate hrvatske glazbene i plesne tradicije. "Lado" je arhaična slavenska riječ, često korištena kao pripjev u starim obrednim pjesmama sjeverozapadne Hrvatske, a sinonim je za riječi "dobar", "drag" i "mio". Ansambl LADO je prvi put nastupio 4. veljače 1950. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i već je tada pokazao jasnu usmjerenost na hrvatsku tradicijsku glazbu i običaje. Za takvo je programsko i umjetničko usmjerenje osobito zaslužan jedan od utemeljitelja Ansambla i prvi njegov umjetnički ravnatelj, prof. Zvonimir Ljevaković. Tijekom dugogodišnjega uspješnoga djelovanja, LADO je postao prepoznatljiv po svojem rustikalnom pjevanju i arhaičnim zvucima tradicijskih narodnih glazbala: članovi Ansambla i njihovi voditelji uvijek su pridavali veliki značaj kvalitetnoj izvedbi i scenskoj uvjerljivosti svake koreografije ili glazbenoga djela. LADO je i svojevrsni putujući muzej, budući da posjeduje više od 1200 kompleta narodnih nošnji iznimne vrijednosti i ljepote, od kojih su neki stariji i više od 100 godina.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/46, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/47, 2014.

Grb Kraljevine Dalmacije
Grb Kraljevine Dalmacije
Kraljevina Dalmacija bila je austrijska krunska zemlja u Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj. Preustrojem Monarhije 1867. našla se u austrijskom dijelu, odvojena od Hrvatske i Slavonije (tada u ugarskoj polovici). No, Dalmacija je pravno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja ju je zato i nosila u svome imenu i grbu.

Kraljevina Dalmacija je od 1861. imala svoju vlastitu parlamentarnu skupštinu: Dalmatinski sabor sa sjedištem u Zadru. Nestala je krajem listopada 1918., kada je Hrvatski sabor proglasio nezavisnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom i pristupanje Državi SHS. Gotovo istovremeno, velike dijelove Dalmacije okupirali su Talijani na temelju tajnog Londonskog ugovora s Kraljevinom Srbijom.

U zadnjim danima Monarhije, general Stjepan Sarkotić, zapovjednik i zemaljski poglavar BiH, uspio je pridobiti ugarskog premijera Wekerlea i cara Karla I. za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, no ono se nije dogodilo do raspada države. Prilikom raspada Austro-Ugarske Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. donio odluku o prekidu državnopravnih veza s Bečom i Peštom i pristupanjem Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom Državi SHS.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/47, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/48, 2014.

Mišo Kovač (Tribunj, 16. srpnja 1941.), hrvatski pjevač zabavne glazbe. Pjevač je s daleko najviše prodanih ploča (i ostalih nosača zvuka) zabavne glazbe u Hrvatskoj, ali i diljem bivše SFRJ. S više od 20 milijuna prodanih ploča tijekom glazbene karijere, uz brojne glazbene i diskografske nagrade, jedan je od najpoznatijih i najkarizmatičnijih hrvatskih pjevača.

Počeo je obradama stranih uspješnica, da bi nastavio naglašeno emotivnim pjesmama uglavnom tipičnog mediteranskog, dalmatinskog melosa te suradnjom s klapama. Vrhunac popularnosti doživio je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, no i danas ima značajnu odanu publiku. Premda glazbena kritika više cijeni njegove ranije i manje poznate radove, popularnost je stekao emotivnim i zabavnim melodijama, poput "Ostala si uvijek ista", "Svi pjevaju", "Ako me ostaviš" i drugima. Svojom popularnošću, karizmom, beskompromisnim i često osebujnim stavovima te uspjesima stekao je status hrvatske glazbene legende.

Dobitnik je mnogobrojnih zlatnih, dijamantnih i srebrnih ploča, kao i diskografskih i festivalskih nagrada. Vlasnik je i Zlatne ptice koju su Jugoton/Croatia Records dijelili izvođačima za milijun prodanih primjeraka. Godine 2005. Institut hrvatske glazbe uručio mu je posebno priznanje "za najveći broj prodanih ploča u povijesti hrvatske diskografije".
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/48, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/49, 2014.

Zahumlje srednjovjekovno je samostalno područje (sklavinija, kneževina), smješteno u slijevu Neretve u današnjoj zapadnoj Hercegovini i dijelu istočne Hercegovine. Obuhvaćalo je područje uz Jadransko more od ušća Neretve do Dubrovnika, uključujući i Pelješac. Na sjeverozapadu je graničilo s područjem Neretvana i hrvatskom državom, na sjeveru s Bosnom, na istoku sa Raškom i na jugoistoku s Travunjom i Dubrovnikom.

Ston je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Zahumlja. Glavno središte je bio Blagaj kraj Mostara. U ranome srednjem vijeku bilo je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisna oblast s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće dinastije Viševića. U prvoj polovici 10. stoljeća Zahumljem je vladao Mihajlo Višević, koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem Tomislavom i sudjelovao u radu sabora u Splitu 925.

Od početka 15. stoljeća veći dio Zahumlja ušao je u sastav zemalja vojvode Sandalja Hranića, a od 1435. do 1466. njegova nasljednika, vojvode, od 1448. hercega, Stjepana Vukčića Kosače. U doba hercega Stjepana Vukčića Kosače tek je nominalno dio bosanske države. U tom razdoblju naziv Hum postupno nestaje a zamjenjuje ga novo ime Hercegovina izvedeno iz Stjepanove titule. Nakon Stjepanove smrti (1466.) za vlast nad Humskom zemljom bore se Mlečani i Ugri. Osmanskim osvajanjem Stjepanove zemlje od 1465. (veći dio Hercegovine) do 1482. (Herceg Novi), naziv Hum potpuno nestaje iz uporabe, a koristi se ime Hercegovina.
(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/49, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/50, 2014.

Francuska nogometna reprezentacija predstavlja Francusku u međunarodnim nogometnim natjecanjima. Nalazi se pod upravom Francuskog nogometnog saveza (fr. Fédération Française de Football), vodećeg nogometnog tijela u Francuskoj, a natječe se kao članica UEFA-e koja obuhvaća sve zemlje Europe. Tradicionalne boje reprezentacije su plava, bijela i crvena - boje koje također označavaju i francusku državnu zastavu. Reprezentacija je poznata pod nadimkom Les Bleus koji je povezan i s francuskim reprezentacijama drugih sportova.
Svoju prvu službenu nogometnu utakmicu Francuska je odigrala 1904. godine, a svoje domaće utakmice uglavnom igra na stadionu Park prinčeva u predgrađu Pariza. Reprezentacija, inače poznata po svom multikulturalnom identitetu, osvojila je naslov svjetskog nogometnog prvaka, dva naslova europskog nogometnog prvaka, Olimpijski turnir i dva Kupa konfederacija. Nakon što su 2001. godine osvojili Kup konfederacija postali su jedina reprezentacija, uz Argentinu, koja je osvojila tri najvažnija turnira u organizaciji FIFE. Tradicionalni nogometni suparnici Francuske su susjedi Talijani, dok su u prošlosti to bili Belgijanci i Englezi te u 80-im godinama prošloga stoljeća Nijemci. Nakon osvojenog svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine i europskog 2000., Francuska je prvi puta u svojoj povijesti zasjela na prvo mjesto najboljih reprezentacija svijeta prema službenoj ljestvici FIFE. Na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2014. godine održanom u Brazilu, reprezentacija Francuske došla je do četvrtfinala gdje je ispala od Njemačke rezultatom 0:1 i u konačnici zauzela sedmo mjesto na turniru.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/50, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/51, 2014.

Katoličanstvo u Hrvata Bosne i Hercegovine
Hrvati Bosne i Hercegovine su pretežno katolici. Svoju su vjeru s izrazitim žarom očuvali kroz mnoga teška povijesna razdoblja, a zajedno s njom, očuvali su i svoj nacionalni identitet. Nakon dolaska na današnja područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvati su primili kršćanstvo. Pokrštavali su ih Franci na sjeveru i zapadu te Bizant na jugu i istoku. Pokrštavanje Hrvata je velikim dijelom završilo u 9. stoljeću, ali neka su područja – primjerice Neretvanska kneževina – još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima poput brda Perun kod Splita.
Najstarija biskupija na području današnje Bosne i Hercegovine je ona u Trebinju, osnovana prije 1022. godine. Bosanska biskupija koja je sigurno postojala već 1067. sa sjedištem kod današnjeg Sarajeva, od XIII. stoljeća je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji, izvan Bosne. Godine 1340. utemeljena je Bosanska vikarija sa sjedištem u Milama, koja se proširila na mnogo veći teritorij od same Bosne. Već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na području Bosne. To su bili franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. izgrađeno je još 12 franjevačkih samostana širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednoga razvoja srednjovjekovne bosanske države. U toj je državi uoči turskog osvajanja živjelo 750.000 katolika, koji su činili većinu stanovništva, točnije 85,22 % ukupnog stanovništva.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/51, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/52, 2014.

Božićna čestitka šalje se prigodom proslave Božića: njome se čestitaju Božić te božićni i novogodišnji blagdani.

Božićne se čestitke u zapadnome svijetu i Aziji uobičajeno razmjenjuju i u tjednima prije Božića. Tradicijski pozdrav na božićnim čestitkama glasi: "Čestit Božić i sretna nova godina!" Na pojedinim su božićnim čestitkama prikazani vjerski motivi: najčešće je to prizor Isusova rođenja, koji prikazuje Isusa u jaslicama i oko njega Djevicu Mariju i sv. Josipa. Katkada su prikazane i životinje poput vola i magarca. Na nekim su božićnim čestitkama ispisani stihovi božićnih pjesama, kratke molitve ili citati iz Biblije, a neke pak prikazuju anđele, Djeda Božićnjaka, sv. Nikolu, božićno drvce, sobove, božićne zvijezde, snjegovića i snježne prizore, betlehemsku zvijezdu ili bijelu golubicu (simbol mira i Duha Svetoga) i slično.

Božićne su čestitke općenito komercijalno dizajnirane, te se već u vrijeme došašća kupuju da bi se rodbini i prijateljima čestitalo Božić. Bogati engleski poduzetnik Sir Henry Cole je 1. svibnja 1843. u Londonu naručio prvu božićnu čestitku, koju je za njega izradio i ilustrirao John Callcott Horsley. Središnja je slika prikazivala tri naraštaja jedne obitelji kako nazdravljaju primatelju čestitke, a lijevo i desno od nje bili su prizori darivanja hrane i odjeće siromašnima...
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/52, 2014.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)