Dražen Budiša
| Dražen Budiša | |
 Dražen Budiša | |
| 2. predsjednik HSLS-a | |
|---|---|
| trajanje službe 1990. – 1996. | |
| potpredsjednik Vlade RH | |
| trajanje službe 21. ožujka 2002.[1] – 30. srpnja 2002.[1] | |
| Premijer | Ivica Račan |
| Prethodnik | Goran Granić |
| Nasljednik | Goran Granić |
| Rođenje | 25. srpnja 1948. |
| Politička stranka | HSLS |
| Zanimanje | političar, bibliotekar |
Dražen Budiša (Drniš, 25. srpnja 1948.), hrvatski političar, bivši potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i drugi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Mladost i školovanje[uredi | uredi kôd]
Dražen Budiša rođen je 1948. godine u Drnišu u kući koja je do 1945. godine bila gostionica s velikim dvorištem.[2] Otac mu Mate bio je službenik, a majka Marija kućanica.[2] U dobi od dvije godine prebolio je dječju paralizu.[2] Osnovnu i glazbenu školu te dva razreda gimnazije završio je u Drnišu. Treći i četvrti razred završio je u splitskoj gimnaziji 'Vladimir Nazor'.[2] U vrijeme gimnazijskoga školovanja profesori su ga zapazili kada je javno izrazio nezadovoljstvo zbog izbacivanja Franje Tuđmana iz Saveza komunista.[2] Prema vlastitoj tvrdnji tada je bio jedini koji je u gimnaziji koju je pohađao govorio tisuća i znanost.[2] Također navodi kako je bio jedini u gimnaziji, koji se nakon Omladinske političke škole odbio učlaniti u Savez komunista.[2] Godine 1967. upisao je studij filozofije i sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.[2] Godinu dana kasnije javno je branio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[2] Bio je viši bibliotekar u NSB-u od 1978. do 1989. godine.[3]
Politička djelatnost[uredi | uredi kôd]
Politički se aktivirao u jesen 1968. godine na Filozofskom fakultetu braneći Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[4]
Hrvatsko proljeće[uredi | uredi kôd]
Tijekom Hrvatskoga proljeća Budiša je bio jedan od studentskih vođa (1971.,[2] imao je 23 godine i studirao filozofiju i sociologiju na zagrebačkome Filozofskomu fakultetu). 11. prosinca 1971. godine, Budiša je uhićen i osuđen, tijekom politički orkestriranoga i namještenoga sudskoga procesa, na kaznu strogoga zatvora od četiri godine.[3][5] Kaznu je odslužio u Staroj Gradiški i Lepoglavi.[6] Iz zatvora je izašao u prosincu 1975. godine.[5]
Osamostaljivanje Hrvatske[uredi | uredi kôd]
Franjo Tuđman očekivao je kako će Budiša biti u HDZ-u u vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990. godine, no okolnosti su odvele Budišu u HSLS (Budiša se odaziva pozivu u HSLS Slavka Goldsteina[2]), kome je bio predsjednikom od 1990. do 1996. godine i od 1998. do 2003. godine.[6]
Samostalna Hrvatska[uredi | uredi kôd]
U kolovozu 1991. godine postaje ministar bez lisnice u Vladi demokratskog jedinstva, iz koje istupa u veljači 1992. godine. Na predsjedničkim izborima 1992. godine doživljava poraz od Franje Tuđmana, ali uskoro HSLS postaje najjača opozicijska stranka.[2] Unutarstranački obračuni, kao i gotovo prepolovljen izborni rezultat 1995., rezultiraju njegovim odstupanjem s mjesta predsjednika HSLS-a.[2] Potom postaje predsjednik Velikog vijeća HSLS-a, ali i tu funkciju napušta nakon što je većinom glasova odlučeno da se prekinu pregovori s HDZ-om, koje je on zagovarao.[2] Kasnije će mnogi njegovi stranački puleni (Božičević, Tadić, Rožić, Zorić, Ropuš, Herak) prijeći u HDZ. 1995. godine izabran je za gradonačelnika Zagreba, ali Tuđman tada nije želio "dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu" te Budišu nije potvrdio.[6] HSLS se definitivno raspada u jesen 1997. godine.
Vlado Gotovac tada osniva Liberalnu stranku (LS), a Budiša se vraća na čelo HSLS-a. S govornice traži ključeve prostorija u Amruševoj (gdje je sjedište stranke), a poziranje Stephanu Lupinu u mussolinijevskoj pozi opravdava izjavom: "Sve je kriv onaj Latino." Suprotstavlja se IDS-u zbog Deklaracije o višejezičnom i multikulturalnom karakteru Istre, tumačeći da Hrvati time postaju nacionalna manjina u tom dijelu zemlje.[2] Tada poručuje IDS-ovcima: "Nitko me u ovih nekoliko godina nije ovako uvrijedio."
Uz posredovanje američkog "International Republican Institute"(IRI) - čije je djelovanje u Hrvatskoj kome je svrha bilo svrgavanje "autoritarnog režima Franje Tuđmana" financirala američka federalna agencija USAID[7] - u kolovozu 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Makar je na Hrvatskim parlamentarnim izborima 1995. HSLS bio dobio više (11,55%) glasova nego SDP (8,93%), Budiša je pristao na koalicijske odnose u kojima je Ivica Račan poslije vodio vladu, a SDP državnu politiku.
Nakon pobjede koalicije šest stranaka (SDP-HSLS-HSS-LS-HNS-IDS) na parlamentarnim izborima 2000., Ivica Račan nudi Budiši mjesto predsjednika Hrvatskoga sabora, što on odbija nadajući se pobjedi na predsjedničkim izborima 2000. Nakon poraza u drugome krugu od Stjepana Mesića, postaje saborski zastupnik. Zbog podjele u HSLS-u oko glasovanja o povjerenju Vladi Ivice Račana zbog izručenja hrvatskih generala Haškom sudu u ljeto 2001. Budiša podnosi ostavku na dužnost predsjednika HSLS-a, ali na izbornom saboru stranke u veljači 2002. godine Budiša ponovno postaje predsjednikom HSLS-a.
U ožujku 2002. godine Budiša je imenovan zamjenikom predsjednika u koalicijskoj Vladi. Nešto više od tri mjeseca nakon toga HSLS-ovci izlaze iz Vlade i vladajuće koalicije te su ponovno prešli u oporbu, nakon što su odbili u Saboru podržati Ugovor sa Slovenijom o nuklearki Krško. Istoga dana predsjednik vlade Račan podnio je ostavku, što je dovelo do pada Vlade.
Nakon ovog razdoblja 2000. – 2004. godine, na parlamentarnim izborima 2003. HSLS je u koaliciji s DC-om osvojio tek tri zastupnička mjesta (HSLS dva i DC jednoga), što je uzrokovalo međusobne sporove u stranci, koji su i naveli Budišu na podnošenje neopozive ostavke.
U prosincu 2009. godine je nakon višegodišnjega izbivanja iz aktivnog političkog života Dražen Budiša aktivirao svoje članstvu u HSLS-u.[8]
Znanstvena djelatnost i publicistika[uredi | uredi kôd]
Budiša je do 2003. godine objavio četrdesetak[5] znanstvenih i stručnih radova iz hrvatske i europske kulturne povijesti[6] te više knjiga iste tematike. Priredio je i uredio više djela za publikaciju: Petar Zrinski, Moje drago srce: Pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, (likovno i grafički oblikovao Frane Paro), Zagreb, 1988. (2. izd. 1989., 3. izd. 1993.), Ivan Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofia ili Turci kod Siska: junačka igra u trih činih/spisao Ivan Kukuljević Sakcinski, (suprireditelj Božidar Petrač), Zagreb, 1989., Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga, Zagreb, 2007., i ini.
Djela[uredi | uredi kôd]
- Pet stoljeća hrvatske filologije, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1981. (ostali autori: Anđelko Novaković i Božidar Petrač)
- Počeci tiskarstva u evropskih naroda, Kršćanska sadašnjost-Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1984.
- Slika u knjizi: iluminirani kodeksi i ilustrirane knjige od XI. do XVI. stoljeća: iz riznica Metropolitane i Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu: od 1. do 22. VII. 1987: katalog izložbe, Nacionalna i sveučilišna biblioteka-Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987. (ostali autori: Vladimir Magić, Milan Pelc)
- Humanizam u Hrvatskoj, 1988.
- Razgovori o slobodnoj Hrvatskoj, (suautor Vlado Gotovac), HSLS, Zagreb, 1991.
- Hrvatske knjige tiskane u Mlecima od XV. do XVIII. st., Nacionalna i sveučilišna biblioteka-Hrvatski centar P.E.N.-a, Zagreb, 1993.
- Razgovori o hrvatskoj državi, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001.
Odlikovanje[uredi | uredi kôd]
- 1995. godine odlikovan je redom Stjepana Radića.[9]
Osobni život[uredi | uredi kôd]
Dražen Budiša je oženjen, a sa suprugom Nadom, koju je upoznao u studentskim danima, ima tri sina (Krešimira, Matu i Dražena).[2]
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Mandat potpredsjednika Vlade RH
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p Biografije.org: Dražen Budiša, (u pismohrani archive.org 7. ožujka 2012.), preuzeto 3. travnja 2012.
- ↑ a b Proleksis enciklopedija: Budiša, Dražen, preuzeto 3. travnja 2012.
- ↑ Dnevno.hr: Moju kampanju nisu plaćali ni Gadafi, ni albanska mafija Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. prosinca 2011. (Wayback Machine), preuzeto 3. travnja 2012.
- ↑ a b c Dernis.info: Dražen Budiša (1948.), preuzeto 3. travnja 2012.
- ↑ a b c d Anita Malenica, 33 godine u centru političkih tajfuna, Slobodna Dalmacija, 19. prosinca 2003., preuzeto 3. travnja 2012.
- ↑ (engl.) "Croatia Closeout Report July 2001 - June 2004", International Republican Institute - Agency for International Development, str. 1., pristupljeno 21. rujna 2014.
- ↑ Monitor.hr: Dražen Budiša aktivirao članstvo u HSLS-u Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. srpnja 2010. (Wayback Machine), preuzeto 3. travnja 2012.
- ↑ Narodne novine, broj: 01-051-95-12-1/1, 28. svibnja 1995., pristupljeno 18. svibnja 2015.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, ISBN 978-953-6308-71-2., Zagreb, 2007.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Hrvatska enciklopedija - Budiša, Dražen
- Večernji list - biografije: Dražen Budiša Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. listopada 2015. (Wayback Machine)
- Mrežna stranica HSLS-a
- Budiša podnio neopozivu ostavku na mjesto predsjednika HSLS-a
- Dražen Budiša aktivirao članstvo u HSLS-u
- Intervju: Dražen Budiša. Tihomir Dujmović, Večernji list, 20.svibnja 2010.
| ||||||||||||||||||||||||||
.jpg)