Zapadna unija
|
Zapadna unija (eng. Western Union, skr. WU) ili Organizacija briselskog ugovora (eng. Brussels Treaty Organisation, BTO)[1] bio je europski vojni savez Francuske, Ujedinjenoga Kraljevstva i triju zemalja Beneluksa uspostavljen u rujnu 1948. godine provedbom Briselskog ugovora potpisana u ožujku iste godine. Ovim su se ugovorom potpisnice (tzv. pet sila) složile oko zajedničke obrambene, političke, gospodarske i kulturne suradnje.
Tijekom Korejskoga rata (1950. – 1953.) sjedište i osoblje obrambenoga krila Zapadne unije Western Union Defense Organization (WUDO) prebačeni su u novoosnovanu Organizaciju Sjevernoatlantskoga saveza (NATO) tvoreći tako jezgru europske polovice NATO-ove zapovjedne strukture: Vrhovno sjedište savezničkih snaga u Europi. Kao posljedica neuspjeha ratificiranja Europske obrambene zajednice 1954. odluke Londonske i Pariške konferencije dovele su do potpisivanja Izmijenjenoga briselskog ugovora (MTB) kojim se Zapadna unija pretvorila u Zapadnoeuropsku uniju (WEU), a pridružile su joj se Italija i Zapadna Njemačka. Budući da su uloge Zapadnoeuropske unije na prijelazu u 21. stoljeće prenesene u sustav Europske sigurnosne i obrambene politike (ESDP) Europske unije (EU), Zapadna unija smatra se pretečom i NATO-a i vojnoga krila EU-a.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Pozadina[uredi | uredi kôd]
Nakon Drugoga svjetskog rata postojali su strahovi od obnove njemačkih pretenzija, a 4. ožujka 1947. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisale su Dunkirški ugovor kao Ugovor o savezništvu i uzajamnoj pomoći u slučaju mogućega napada.
U svojemu govoru u Donjem domu 22. siječnja 1948. britanski ministar vanjskih poslova Ernest Bevin pozvao je na proširenje Dunkirkskoga ugovora na zemlje Beneluxa, udarivši tako temelje organizaciji Zapadne unije.[2] Cilj je bio konsolidirati Zapadnu Europu i stvoriti pretpostavke o možebitnomu uključivanju Italije, a zatim i Njemačke u Uniju.
Pregovaračka konferencija održana je 4. ožujka 1948., nekoliko dana nakon Čehoslovačkoga puča. Tri manje zemlje uspjele su uvjeriti ostale na pristanak koncepcije automatske i neposredne međusobne pomoći u slučaju agresije, te na ideju o osnivanju višedržavne organizacije (multilateralnoga saveza u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda).
Zapadna unija namjeravala je Zapadnoj Europi pružiti zaštitu protiv komunističke prijetnje i uspostaviti sustav veće zajedničke sigurnosti.[3]
Osnutak[uredi | uredi kôd]
Briselski ugovor potpisan je 17. ožujka 1948. između Belgije, Francuske, Luksemburga, Nizozemske i Ujedinjenoga Kraljevstva i bio je proširenje prošlogodišnjega Dunkirkskog ugovora potpisanog između UK-a i Francuske.
Premda se Ugovor ograničava na „suradnju“ između ugovornih strana, „koja će se ostvarivati putem Savjetodavnog vijeća iz članka VII., Kao i putem drugih tijela“, u praksi se on nazivao Zapadna unija ili Organizacija Briselskog ugovora.
Kanibalizacija i marginalizacija[uredi | uredi kôd]
Kad je podjela Europe na dva suprotstavljena tabora postala neizbježna, sovjetska prijetnja postala je mnogo važnija od prijetnje ponovna njemačka naoružavanja. Zapadna je Europa stoga tražila novi pakt o međusobnoj obrani koji uključuje u takav savez moćnu vojnu silu kao što je SAD. Sjedinjene Američke Države politički su i diplomatski odgovorile s ciljem suzbijanja utjecaja SSSR-a. Krajem ožujka 1949. započeli su tajni sastanci između američkih, kanadskih i britanskih dužnosnika kako bi započeli pregovore koji su doveli do potpisivanja Sjevernoatlantskoga ugovora 4. travnja 1949. u Washingtonu.
Potreba da se podupiru obveze Sjevernoatlantskoga ugovora odgovarajućim političkim i vojnim strukturama dovela je do stvaranja Organizacije Sjevernoatlantskoga ugovora (NATO). Dana 20. prosinca 1950. Savjetodavno vijeće sila Briselskog ugovora odlučila je spojiti vojnu organizaciju Zapadne unije u NATO.[4] U prosincu 1950., imenovanjem generala Eisenhowera za prvoga vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi (SACEUR), članovi Briselskog ugovora odlučili su prenijeti sjedište, osoblje i planove Obrambene organizacije Zapadne unije (WUDO) u NATO.[5] NATO-ovo Vrhovno sjedište savezničkih snaga Europe (SHAPE) preuzelo je odgovornost za obranu Zapadne Europe, dok je fizičko sjedište u Fontainebleauu pretvoreno u NATO-vo sjedište savezničkih snaga u Srednjoj Europi (AFCENT).[6][7][8][9] Feldmaršal Bernard Montgomery podnio je 31. ožujka 1951. ostavku na mjesto predsjednika WUDO-ovog Odbora za kopnene, pomorske i zračne snage, te je 1. travnja 1951. preuzeo dužnost zamjenika vrhovnoga zapovjednika savezničkih snaga u Europi (DSACEUR).
Osnivanje NATO-a, zajedno s potpisivanjem niza ugovora o osnivanju Organizacije za europsku gospodarsku suradnju (travanj 1948.), Sjevernoatlantskoga saveza (travanj 1949.), Vijeća Europe (svibanj 1949.) i Europske zajednice za ugljen i čelik (travanj 1951.), lišila je Zapadnu uniju većega dijela svojih ovlasti.
Prelazak u Zapadnoeuropsku uniju[uredi | uredi kôd]
Osnivački ugovor Zapadne unije u Bruxellesu izmijenjen je na Pariškoj konferenciji 1954. kao rezultat odbijanja ratificiranja Ugovora o osnivanju Europske obrambene zajednice (EDC) od strane Francuske. Opći ugovor (njem.: Deutschlandvertrag) iz 1952. službeno se pozivao na ratificiranje EDC-a kao preduvjet završetkasavezničke okupacije Njemačke, a postojala je i želja uključivanja Njemačke u zapadnu obrambenu arhitekturu. Izmijenjeni briselski ugovor (MBT) pretvorio je Zapadnu uniju u Zapadnoeuropsku uniju (WEU), nakon čega su primljene Italija i Njemačka. Iako je novouspostavljena Zapadnoeuropska unija bla znatno manje moćna i ambiciozna od izvorne Zapadne unije, njemačko članstvo u WEU-u smatralo se dovoljnim za prestanak okupacije zemlje, u skladu s Općim ugovorom.[10]
Društveni i kulturni aspekti Unije preneseni su na Vijeće Europe kako bi se izbjeglo stvaranje dvostrukih funkcija i odgovornosti u Europi.[11]
Društvena i kulturna inicijativa[uredi | uredi kôd]
Briselski ugovor sadržavao je kulturne i društvene klauzule i koncepte za uspostavu »Savjetodavnoga vijeća«. Temelj za to bio je taj da bi suradnja između zapadnih nacija imala za cilj zaustavljanje širenja komunizma.
Obrambeni savez[uredi | uredi kôd]
Od travnja 1948. države članice Zapadne unije odlučile su osnovati vojnu agenciju pod imenom Western Union Defense Organization (WUDO). WUDO je službeno osnovan 27. - 28. rujna 1948.[12][13][14]
Cilj WUDO-a bio je osiguranje koordinacije obrane između pet sila u vojnom i logističkom smislu, proučavanje taktičkih problema obrane Zapadne Europe, te uspostava okvira na kojemu bi se, u slučaju bilo kakve nužde, mogla uspostaviti zapovjedna struktura.
Briselski ugovor sadržavao je klauzulu o uzajamnoj obrani kako je navedeno u članku IV.:
Članak V. utvrđuje obveze članica Ugovora na suradnju s Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda radi očuvanja međunarodnoga mira i sigurnosti, a članak VI. definira obvezu ugovornih stranki o nesklapanju ugovora s trećim stranama koji su u suprotnosti s Briselskim ugovorom.
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
- Ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice
- Zapadnoeuropska unija
- Europska unija
- Organizacija Sjevernoatlantskog pakta
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ BBC Politics 97. Bbc.co.uk. Pristupljeno 14. svibnja 2020.
- ↑ Address given by Ernest Bevin to the House of Commons (PDF). 22. siječnja 1948.
- ↑ The origins of WEU: Western Union - European organisations - CVCE Website. Cvce.eu. Pristupljeno 14. svibnja 2020.
- ↑ archives.nato.int
- ↑ Hansard extract Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. ožujka 2016. (Wayback Machine) February 18, 1957
- ↑ Duke, Simon. 2000. The elusive quest for European security: from EDC to CFSP. Palgrave Macmillan. Basingstoke, UK. str. 13–14. ISBN 978-0-312-22402-8. Pristupljeno 27. studenoga 2010.
- ↑ Did you know that Europe already had a defensive military alliance prior to NATO?. Allied Command Operations (ACO). NATO. 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujna 2015. Pristupljeno 8. kolovoza 2010.
- ↑ Kaplan, Lawrence S. 2007. NATO 1948: the birth of the transatlantic Alliance. Rowman & Littlefield Publishers, Inc.. Lanham, Maryland. str. 139–165. ISBN 978-0-7425-3917-4. Pristupljeno 8. kolovoza 2010.
- ↑ Brussels Treaty Organisation (Resolution). Hansard. Dom pučana UK-a. London. 565. 18. veljače 1957. cc19-20W. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2016. Pristupljeno 27. studenoga 2010.
- ↑ Tekst Izmijenjenoga briselskog ugovora na stranicama WEU-a Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. prosinca 2019. (Wayback Machine)
- ↑ The Western European Union On CVCE website
- ↑ Duke, Simon. 2000. The elusive quest for European security: from EDC to CFSP. Palgrave Macmillan. Basingstoke, UK. str. 13–14. ISBN 978-0-312-22402-8. Pristupljeno 27. studenoga 2010.
- ↑ Maloney, Sean M. 1995. Secure Command of the Sea: NATO Command Organization and Planning for the Cold War at Sea, 1945-1954. Naval Institute Press. Annapolis, Maryland. str. 66–67. ISBN 1-55750-562-4
- ↑ Cichock, Mark A. 1977. Chronology of Major European Events, 1815-1985. University of Texas at Arlington. Pristupljeno 27. studenoga 2010..
Compiled by Dr. James A. Kuhlman, University of South Carolina, 1977; edited by Dr. Mark A. Cichock, University of Texas at Arlington.
|url-status=dead
zahtijeva|archive-url=
(pomoć)
Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]
- „Zapadna Unija i njezina obrambena organizacija”, RUSI Journal, 94: 576, 519-535 (1949.), DOI:10.1080/03071844909419583
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Zapadna unija |
Mrežna mjesta[uredi | uredi kôd]
- Povijest Zapadne unije (engl.), European Navigator
- Međunarodni vodič za mlade Zapadne unije (1951.) (engl.)
- Rezolucija Britanskoga parlamenta (18. veljače 1957.) (engl.)
- Organizacija briselskog ugovora (1948. – 1952.) (engl.)
- NATO Facts and Figures 1989 (engl.)
- Pismohrana (engl.)
- Članak u časopisu Life (25. travnja 1949.) (engl.)
- London Illustrated News (engl.) Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. kolovoza 2018. (Wayback Machine)
- Locations 1
- Locations 2
- Montgomery u posjetu Chateau des Fougeresu (fotografija)
- Povijest SHAPE-a (engl.) na stranicama NATO-a
- Memorandum by the Joint Chiefs of Staff to the Secretary of Defense (Forrestal)
- Operacija Bulldog
- Očuvanje mira
- A Community of Interests: NATO and the Military Assistance Program, 1948-1951 Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. kolovoza 2022. (Wayback Machine)
- Sporazum s Vijećem Europe (1951.)
- Clip