Tone Kujundžić

Izvor: Wikipedija
Tone (Tona, Antonija) Kujundžić
Rođenje 2. listopada 1914., Tavankut
Smrt 3. travnja 1996.
Uzrok smrti artritis
Etnicitet Hrvatica
Obrazovanje Tavankut, Subotica
Zanimanje pjesnikinja
Titula 4. predsjednica Subotičkoga križarskog sestrinstva „Bunjevka”
Mandat 1935. – 6. travnja 1941.[1]
Prethodnik Ilka Dulić[1]
Nasljednik ogranak ugašen
Vjera katoličanstvo
Roditelji Ilija i Marija Kujundžić
Portal o životopisima

Tone (Tona, Antonija) Kujundžić (Tavankut, 2. listopada 1914. – 3. travnja 1996.), bila je hrvatska bačka pjesnikinja, katolička djelatnica, članica Križarskog pokreta i pokretačica katoličkih društava na području Bačke.[2]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Obitelj i djetinjstvo[uredi | uredi kôd]

Rođena je 2. listopada 1914. u Kujundžićevom šoru u Tavankutu.[3] Potječe iz plemićke obitelji Kujundžić.[2] Otac Ilija nije ju nikada vidio jer je poginuo u Prvome svjetskom ratu oko Lavova (u Galiciji)[4], trinaest dana nakon njezina rođenja.[3] Majka Marija potjecala je iz obitelji Tikvicki.[3] Bila je peto, ujedno i najmlađe dijete u obitelji.[3] Osnovno obrazovanje započinje u Tavankutu, a od preseljenja u Suboticu nastavlja naobrazbu u samostanu Sestara Naše Gospe, u kojemu je završila jedan razred građanske škole.[3] Vezenje je učila kod Kriste Šokčić.[3] Najstarija sestra Janja otišla je u kontemplativnu zajednicu sestara magdalenki u Studenice kod Maribora i postala sestra Mathildis[5], a ostale dvije u Družbu sestara Naše Gospe.[6] Tone se s petnaest godina učlanila u Marijinu kongregaciju Bezgrješnog začeća sa sjedištem u Subotici.[6] Svirala je harmoniku.[7]

Križarstvo[uredi | uredi kôd]

Tijekom priprema za Prvi biskupijski euharistijski kongres 1931. u Subotici, koji je pokrenuo biskup Lajčo Budanović, Mara i Kata Čović te Krista i Vita Križanović upoznaju ju s Križarskim pokretom.[8] Dana 22. srpnja 1930. postaje članicom Križarskoga sestrinstva grada Subotice, koje od 1935. nosi ime „Bunjevka”.[9] Bila je četvrta, ujedno i posljednja predsjednica sestrinstva, od 1935. do njezina ukinuća 1941.[8] Sestrinstvo je održavalo predavanja, radionice, tečajeve, proslave svetkovine Krista Kralja, Merzova dana, Majčina dana i Papina dana.[7] Sestrinstvo je 1937. održalo duhovne vježbe za žensku mladež u Subotici pod vodstvom Tomislava Poglajena[10] te suorganiziralo proslave Omladinskog dana u Srijemskim Karlovcima (1939.) i Somboru (15. rujna 1940.)[11] Nadalje, sestrinstvo je održalo svečanosti u spomen pape Pia XI. (1939.) i Alekse Kokića (1940.)[7] Tijekom proslave desetgodišnjice biskupskog ređenja Lajče Budanovića na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1937., počinje osjećati prve simptome reumatična artritisa, koji će ju pratiti do smrti 1996.[12] O svršetku rada sestrinstva u jeku Drugoga svjetskog rata napisala je u Subotici 1984.:[13]

Wikicitati »Krajem godine 1940. 15. rujna omladinska društva cijele Bačke proslavila su svoj Omladinski dan u Somboru. Zadnji naš dan bilo je Kulturno veče 4. travnja 1941. godine. A to je ujedno bio i kraj našeg rada. I nesvjesno smo jedni druge na rastanku pozdravljali: Do viđenja poslije rata! Tako je i bilo.«

Sestrinstvo je za svojega djelovanja surađivalo s Franjom Šeperom, don Antom Radićem, paterom Tomislavom Poglajenom, Maricom Stanković i inima.[14]

Progonstva[uredi | uredi kôd]

Ulaskom Bačke u sastav Autonomne Pokrajine Vojvodine, Komunistička partija Jugoslavije svrstava ju među tzv. kulake i oduzima 23 jutra zemlje i kuću.[15] 1947. bila je optužena za „suradnju s okupatorom” i zatvorena.[4][16] Zbog narušena zdravlja 1948. provela je i mjesec dana u toplicama u Hrvatskome zagorju.[16] 1949. ponovno je uhićena sa sestrom i majkom i optužena za „špekulaciju”, a obitelji je oduzeta cjelokupna imovina.[4] Na Badnjak 1949. s majkom i sestrom premještena je iz subotičkoga u petrovaradinski zatvor[4], iz kojega su puštene kući početkom ožujka 1950.[17]

Književnost[uredi | uredi kôd]

Tonina pisana ostavština upućuje na to da je u knjižnici subotičkoga sestrinstva posudila i bilješkama popratila 243 naslova, čitajući Šenou, Deželića, Kuparea, Andrića, Košutić, Budaka, Turgenjeva, Tolstoja, Tagorea, Sienkiewicza, Cronina, Delya, Greya, Shakespearea i ine.[18] Jednu od prvih pjesama, Tvoj mir, Kriste, nam daj, piše u vrijeme ulaska njemačkih i mađarskih snaga u Suboticu u travnju 1941.[19] Pjesme, članke i uspomene objavljivala je u Subotičkoj Danici (1984. – 1995.) i Bačkom klasju (od 1978.).[4][20] Surađivala je i prijateljevala s Josipom Andrićem, pjesnikinjom Mirom Preisler, don Žarkom Brzićem, prof. Tvrtkom Čubelićem, Antom Sekulićem, nizom subotičkih intelektualaca (Belom Gabrićem, Ivom Prčićem, Ivanom Malagurskim-Tanarom, Matijom Evetovićem), redovnicama iz Družbe sestara Naše Gospe i Družbe sestara Kćeri milosrđa.[21] Prigodom osnutka Katoličkoga instituta "Ivan Antunović" 1989. postaje njegovim počasnim članom.[4]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Krmpotić, Lazar Ivan. 2003. Život i djelo Tone Kujundžić, uzorne Križarice iz Bačke. Veliko križarsko sestrinstvo. Zagreb. ISBN 953-96320-5-6
  • Rajković, Branka. 2004. Iskušenja i patnjje Tone Kujundžić. Klasje naših ravni (3–4)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b Krmpotić 2003, str. 19.
  2. ↑ a b Krmpotić 2003, str. 7.
  3. ↑ a b c d e f Krmpotić 2003, str. 8.
  4. ↑ a b c d e f Zaslužni i uzorni duhovni velikan Hrvatska riječ. Objavljeno 30. siječnja 2004.
  5. ↑ Krmpotić 2003, str. 31.
  6. ↑ a b Krmpotić 2003, str. 9.
  7. ↑ a b c Krmpotić 2003, str. 18.
  8. ↑ a b Krmpotić 2003, str. 11.
  9. ↑ Krmpotić 2003, str. 12.
  10. ↑ Krmpotić 2003, str. 16.
  11. ↑ Krmpotić 2003, str. 17.
  12. ↑ Krmpotić 2003, str. 22.
  13. ↑ Krmpotić 2003, str. 24.
  14. ↑ Krmpotić 2003, str. 23.
  15. ↑ Krmpotić 2003, str. 33.
  16. ↑ a b Krmpotić 2003, str. 34.
  17. ↑ Krmpotić 2003, str. 38.
  18. ↑ Krmpotić 2003, str. 15.
  19. ↑ Krmpotić 2003, str. 30.
  20. ↑ Krmpotić 2003, str. 40.
  21. ↑ Krmpotić 2003, str. 45.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Tone_Kujundžić&oldid=6922933"