Sveti Luka
Sveti Luka | |
---|---|
Prikaz sv. Luke talijanskog slikara Andree Mantegne.
| |
Rođen | Antiohija |
Preminuo | oko 84. Beocija |
Spomendan | 18. listopada |
Zaštitnik | liječnika, kirurga, umjetnika, slikara |
Svetišta | Padova |
Portal o kršćanstvu |
Sveti Luka (Antiohija, ? – Beocija, oko 84.), evanđelist, kršćanski svetac, autor Evanđelja po Luki i Djela apostolskih te po predaji autor prve ikone.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Novozavjetni spisi[uredi | uredi kôd]
O Lukinom životu ima malo saznanja, a svi podaci dolaze iz kasnijih predaja. Spominje se Luku u Poslanici Filemonu 1,24, Poslanici Kološanima 4,14 i 2 poslanici Timoteju 4,11, pa se uglavnom za sigurno smatra da je bio učenik svetog Pavla Apostola.
Sekst Julije Afrikanac piše već oko 165. godine u djelu "Prefatio vel Argumentum Lucæ" da je sv. Luka bio neoženjen, da je u Ahaji napisao svoje Evanđelje i da je u dobi od 74 godine umro u Bitiniji (ili možda Boetiji, ukoliko je kod prepisivanja toga djela došlo do greške). Sveti Jeronim (oko 342. – 420.) piše da su u njegovo doba tijelo svetog Luke nalazi u Konstantinopolu, gdje su prenijete 326. godine, za vladavine Konstantina I. Velikog.[1]
Ono što se može zaključiti iz njegovih spisa jest da je vjerojatno bio podrijetlom iz sirijskog grada Antiohije (danas u jugoistočnoj Turskoj), te da se služio grčkim jezikom. Nije moguće točno zaključiti ni je li bio iz poganske obitelji ili iz židovske obitelji u kojoj se govorilo grčki.
Smatra se da je slijedio svetog Pavla na dijelu njegovih misijskih putovanja, točnije na njegovu drugom misijskom putovanju, od Troade do Filipa u Grčkoj. Postoji mogućnost, da je u Filipima ostao do 57. g. utvrđujući ondje Pavlovo misijsko djelo. U proljeće 58. g. prati sv. Pavla na njegovu povratku u Jeruzalem. U Djelima apostolskim je sačinjen dragocjeni dnevnik puta sv. Pavla u Rim, pa je moguće da je na tom putu bio pratitelj sv. Pavla. Prema podatcima iz Druge poslanice Timoteju, proizlazi da je Luka ostao u Rimu za vrijeme Pavlova prvoga rimskoga boravka u tamnici, a isto tako i za drugoga, kao jedini Pavlov učenik koji je tada bio ostao s njim..
Kršćanska predaja[uredi | uredi kôd]
Kasnija predaja mnogo je bogatija podacima o sv. Luki, za koje se danas ne može naći sigurnu povijesnu potvrdu. Tako predaja kaže da je rođen u Antiohiji, te da je potjecao iz poganske, a ne židovske sredine. Nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na Zemlji. Bio je pratitelj i učenik svetoga Pavla što se iščitava iz Pavlovih poslanica te Djela apostolskih. Izučio je medicinu u Antiohiji i Tarzu. Obratio se na kršćanstvo. Na brodovima je radio kao liječnik. Misli se da je za boravka u Jeruzalemu Luka imao priliku susresti barem neke od onih žena koje su pratile Isusa, što ih on jedini od evanđelista spominje u svom evanđelju – u njegovom se Evanđelju tim ženama posvećuje više pažnje; tako je u njemu sadržan Marijin hvalospjev "Veliča" (Lk 1, 46-55), Zaharijin hvalospjev "Blagoslovljen" (Lk 1, 39-55) koji je morao biti zapisan prema Marijinom kazivanju, kao i Pozdravljenje Blažene Djevice Marije (Lk 1, 26-38). Prema jednoj predaji, umro je u dobi od 74 godine u Tebi u Grčkoj.
Djela[uredi | uredi kôd]
Stara predaja drži i da je sveti Luka naslikao prve ikone, te mnogi prikazi Bogorodice koji se danas časte u raznim svetištima pripadaju tradiciji koja je krenula od sv. Luke. Na Zapadu je među takvim ikonama poznata Carigradska Bogorodica koja je između 8. i 9. stoljeća prenijeta u Padovu, te se ondje do danas čuva u bazilici svete Justine.
Među slike koje se pripisuju Luki pripada, primjerice, i slika Majke Milosti, koja je izložena u svetištu na Trsatu od 1367. godine.[2] Franjo Glavinić 1648.godine piše da se smatra autorom slike sam sv. Luka, makar za to nema pravih dokaza. Neki ocjenjuju da stil slike zapravo dolazi iz kasnijeg vremena , vjerojatno iz 14. stoljeća. [3] Vrijedi međutim znati da se ikone dosljedno "pišu" na način da se kao predložak koristi neka znatno starija ikona – do danas se vrlo obeshrabruje "izmišljanje" novih ikona o starim likovima i temama[4] – te se ovakav tip prikaza Bogorodice s djetetom Kristom kakav je prikazan na slici iz Trsata do danas pripisuje baš sv. Luki;[5] prvo djelo koje tada poznate prikaze Bogorodice pripisuju Luki evanđelistu je Rasprava o štovanju svetih ikona Andrije s Krete, iz VIII. stoljeća.[6]
Štovanje[uredi | uredi kôd]
Blagdan svetog Luke u Rimokatoličkoj Crkvi i u pravoslavnim crkvama je 18. listopada (kod onih istočnih crkva koje koriste julijanski kalendar, 18. listopada se danas poklapa s 31. danom listopada po novom, gregorijanskom kalendaru).
Sveti Luka je zaštitnik liječnika, kirurga, umjetnika, slikara, kipara, pisara, zlatara, mesara, neoženjenih muškaraca, izrađivača stakla i čipke.
Lukin grob časti se u Padovi u Italiji, u bazilici svete Justine, a njegove moći čuvaju se i u Dubrovniku ("noga sv. Luke") te u Jajcu ("prst sv. Luke").[7]
1998. je provedeno istraživanje, koje je utvrdilo da glava koja se pripisuje sv. Luki i koja se stoljećima čuva u katedrali sv. Vida u Pragu odgovara tijelu koje se čuva u Opatiji sv. Justine u Padovi.[8] Antropološka analiza pokazuje da je riječ o tijelu osobe koja je u trenutku smrti imala svakako više od 70 godina (prema tradiciji, sv. Luka je umro u dobi od 84 godine), koja je umrla u razdoblju između 72. i 412. godine poslije Krista i čiji DNA odgovara stanovnicima s područja sjevera Sirije, Krete i Grčke iz toga doba.[9]
Krivo atribuirane relikvije iz 10. stoljeća[uredi | uredi kôd]
U 15. stoljeću su iz Grčke preko Srbije (Smederevo, tadašnja prijestolnica Srbije) i Bosne (Jajce, tada prijestolnica Bosne) došle u Veneciju druge relikvije – skoro čitavo tijelo pripisano sv. Luki Evanđelistu. Izgleda da je od tih relikvija jedno stopalo završilo u manastiru u Kosijerovu na sjeveru Crne Gore,[10] u Dubrovniku su od relikvija koje su se čuvale u tadašnjoj bosanskoj prijestolnici Jajcu završili relikvijar u vidu noge do koljena i manji relikvijar za prst (koji se danas opet nalazi u Jajcu).[11]
1980.-ih godina je u komunikaciji između Katoličke Crkve i Grčke Pravoslavne Crkve ustanovljeno da posrijedi ipak nisu bile relikvije sv. Luke Evanđelista - nego kosti sv. Luke Hosiosa, grčkog monaha iz 10. stoljeća; te su relikvije 1986. godine iz Venecije vraćene u Grčku.
Rebecca West piše u svojem putopisu iz 1941. god. da su franjevci iz Jajca bježeći pred Turcima odselili u Veneciju s moćima svetog Luke evanđelista, koje im je poklonila kćer srpskog despota Đurđa Brankovića, koji da ih je pak otkupio od Turaka za 30.000 dukata. U Veneciji su se suočili s problemom (kako je R. West netko ispripovijedao dok je putovala Kraljevinom Jugoslavijom) da su benediktinci iz obližnje Padove već čuvali moći sv. Luke – čitavo tijelo osim glave; naposljetku franjevci nisu uspjeli u dokazivanju autentičnosti svojih relikvija.[12]
Vinicije B. Lupis na temelju zapisa iz 18. stoljeća potvrđuje pripovijest o moćima sv. Luke koji su pred samo osmansko osvajanje 1463. god. otpravljene iz prijestolnice Bosne Jajca (Turci su te godine Jajce osvojili i držali ga 3 mjeseca, da bi ga potom zauzela hrvatsko-ugarska vojska, koji će ga nastaviti braniti do 1528. god.), te potom završile u Veneciji. O tom odnošenju relikvija u Veneciju i crkvenom suđenju o autentičnosti Lupis ne nalazi dobrog traga, ali papinska bula iz 1461. god. govori o o "relikvijama sv. Luke" (ne navodi se kakvima) koje se po mišljenju naroda čuvaju u Jajcu. U Dubrovnik se 1463. god. pred Turcima bila sklonila bosanska kraljica Katarina Vukčić-Kosača te je vjerojatno da su s njom došle te relikvije; inventar riznice iz 1721. potvrđuje da se u riznici dubrovačke katedrale nalazi relikvijar u obliku noge do koljena (taj je izrađen u gotičkom stilu s kraja 14. ili početka 15. stoljeća), te jedan manji relikvijar (izrađen sredinom 16. stoljeća) s prstom, na kojima natpisi upućuju da je riječ o relikvijama sv. Luke evanđelista. Lupis prema djelu Ćire Truhelke iz 1904. god. prenosi predaju o putu relikvija iz Carigrada odakle da su ga križari poslije osvajanja 1204. god. prenijeli na grčki otok Kefaloniju, odakle ih je pak despot Srpske Despotovine Đurađ Branković u 15. stoljeću otkupio od Turaka koji su nakon osvajanja Epirske Despotovine bili ovladali i tim otokom – i potom ih poslao za svojom kćerkom Jelenom-Marom Branković koja se 1459. godine bila udala u bosansku kraljevsku kuću. Lupis ne može potvrditi priču da se u Jajcu nalazilo cijelo tijelo sv. Luke, a u pogledu relikvijara u obliku noge koji se čuva u Dubrovniku, ne utvrđuje nalazi li se u njemu cijela noga ili ipak samo neki manji dio relikvija.[13]
Danica Popović piše da su u pregovorima s Turcima koji su potrajali 5 godina sudjelovali srpski monasi s Atosa u Grčkoj, te da je posredovala kćer despota Đurđa Brankovića, Mara – koja je bila udana za sultana Murata II. Srbi su bili posve sigurni da su iz Epira pod turskom vlašću otkupili relikvije sv. Luke Evanđelista, te su ih 1453. god. u čitavoj Srbiji i naposljetku u prijestolnici Smederevu dočekali s najvećim slavljem.[14] Premda su relikvije – ili barem njihov najveći dio – ubrzo završile u bosanskom Jajcu i potom u Veneciji, u Smederevu se od tada pa sve do danas štuje sv. Luku Evanđelistu kao zaštitnika grada; a Srbija održava pamćenje o vremenu kraja svoje srednjovjekovne državnosti sjećajući se dojmljivih ceremonija u kojima su uz široke narodne slojeve i crkvene velikodostojnike sudjelovali i zadnji pripadnici srednjevjekovnog srpskog plemstva.[15]
Enrico Morini u pogledu većeg dijela tijela koji se pripisuje sv. Luki i koji se našao u crkvi sv. Joba ("San Giobbe di Canareggio") u Veneciji u "konkurenciji" s tijelom koje se čuva u Padovi konzultira zapise iz davnog crkvenog spora iz 15. stoljeća – koji potvrđuju da je srpski despot Đurađ Branković otkupio od Turaka relikvije pripisane sv. Luki Evanđelistu nakon što su oni ranije u tom stoljeću bili osvojili otok Kefaloniju (valja imati na umu da su Turci osvojili Epirsku Despotovinu na zapadu današnje Grčke, kojom je u to zadnje vrijeme bila bila vladala talijanska dinastija Tocco; ona je u Grčkoj u to doba u svojstvu vazala Kraljevine Sicilije držala Palatinsku Grofoviju Kefalonija i Zakintos; odatle su svoju vlast bili prije konačnog turskog osvajanja proširili na obližnji Epir, formalno kao vazali – despoti – bizantskog cara). U venecijanskoj crkvi sv. Joba čuvane su te relikvije potom do 1986. godine. Važan argument u suđenju je bio, da je riječ o kostima za koje je nesumnjivo da su ih grčki pravoslavci stoljećima štovali kao relikvije sv. Luke: Venecijanci su bili u prilici da dobro poznaje grčke prilike, jer je njihova Republika već dugo imala znatne posjede na grčkim otocima i stoljećima je održavala odnose s grčkim pravoslavcima.[16]
1986. god. su naposljetku katoličke crkvene vlasti iz Venecije su preostale relikvije (većina tijela, bez jedne noge) predale delegaciji grčkih pravoslavaca, koji su s uspjehom prezentirali da je riječ o ostacima jednog drugog svetog Luke – osnivača manastira Steirion u Fokidi (dosta daleko od Kefalonije, koja se u spisima s crkvenog suđenja u Veneciji spominje kao mjesto čuvanja relikvija, ali ipak na izlazu iz Korintskog zaljeva, uz koji se proteže Fokida), koji je umro 953. godine.[17]
Te relikvije se danas čuvaju u manastiru Hosios Loukas u selu Steiri (tj. ondje, gdje je sv. Luka Hosios osnovao manastir), eparhija Teba i Livadeia; grčki pravoslavci danas opisuju da je u 15. stoljeću zacijelo došlo do zabune, jer je sv. Luka iz 10. stoljeća bio pokopan u Tebi, gdje se smatra da je stoljećima ranije umro i sv. Luka Evanđelist.[18] U svakom slučaju, glavna crkva u manastiru Hosios Loukas – danas jedan od najljepših očuvanih primjera bizantske arhitekture – je sagrađena ubrzo nakon smrti monaha sv. Luke Kreposnog ("hosios"), i baš s namjenom da se u kripti čuva njegovo tijelo kojem su grčki kršćani naveliko hodočastili.[19]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- Bilješke i literatura
- ↑ "Gospel of Saint Luke", Aherne, C. (1910), u "The Catholic Encyclopedia", New York: Robert Appleton Company. Pristupljeno 9. veljače 2024.
- ↑ "Slika", službene stranice Svetište Majke Božje Trsatske. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "Ikona Gospe Trsatske", fra Josip Pavlović, "Juniorat", 10. svibnja 2017. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "Ikonopisanje – tehnika koja je preživjela stoljeća", Vicko Dragojević, Hrt, 3. svibnja 2023.
- ↑ "The Icon of the Theotokos: History, Significance, and Interpretation", "Prayer Bracelet" 16. ožujka 2023. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "La Lotta Iconoclasta", Pontificia Universita Lateranense, str. 4. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ Moći sv. Luke vraćene u Jajce, IKA, 17. listopada 2015., www.ika.hr, pristupljeno 18. listopada 2017.
- ↑ "Apostle and Evangelist Luke", Orthodox Church in America. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "Il DNA di San Luca", Maria Cristina Valsecchi, SWI, 16. listopada 2001.
- ↑ "Manastri Kosijerovo", stranice Eparhije Budimljansko-Nikšićke. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "Moći sv. Luke vraćaju se u franjevački samostan u Jajce", IKA, mrežne stranice Hrvatske redovničke konferencije, 21. svibnja 2021. Pistupljeno 10. veljače 2024.
- ↑ "Crno jagnje i sivi soko", Rebeka Vest (1941.), 4. izdanje, BIGZ, 2000. str. 185-186
- ↑ Vinicije B. Lupis, "Moći sv. Luke Evanđelista iz stolnog grada Jajca", Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "Prenos moštiju svetog Luke u Smederevo – činjenice i mitovi" (prvi deo), "Podunavlje.info", 31. listopada 2023.
- ↑ "Prenos moštiju Svetog Luke u Smederevu – činjenice i mitovi (II deo)", "Podunavlje.info", 1. studenog 2023.
- ↑ "Le reliquie veneziane di san Luca evangelista", MORINI, ENRICO, u "San Luca Evangelista testimone della fede che unisce. Atti del Congresso Internazionale, Padova, 16-21 ottobre 2000", (objavljeno 2004.), str. 379-420
- ↑ "Un santo ignoto, nella sagrestia della Chiesa di San Giobbe, nel Sestiere di Cannaregio", "Conoscere Venezia". Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "SAINT LUKE OF STEIRI (HOSIOS LOUKAS)", 07.02.13, službene stranice Ecumenskog Patrijarhata. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- ↑ "Hosios Loukas", Hellenic Foundation for Culture, tekst preuzet iz knjige "EGERIA: Monuments of Faith in the Medieval Mediterranean", M. Kazakou & V. Skoulas (urednici), 2008. Pristupljeno 8. veljače 2024.
- Luka, sv., Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr
- Saint Luke, Britanska enciklopedija, www.britannica.com
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Ostali projekti
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Sveti Luka |
- Mrežna mjesta
- Sveti Luka Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. listopada 2017. (Wayback Machine), sveci.net